Tri tjedna

Sutra ce nam biti tri tjedna otkako smo sletjeli u potrazi za svojim mjestom pod suncem.

Mi smo toliko ludi da smo jos isli i blize suncu.

Tri tjedna. Na mamin rodendan. Bakin rodendan. Klinci su malo tuzni. Ali djeca ko djeca, vide nesto smijesno ili novo i zaborave na tugu. Sva sreca.

I hvala Bogu na internetu i ostalim tehnoloskim cudesima.

Prvi dan ovdje vidjeli smo covjeka sa sesirom. Velikim, ogromnim cilindrom. Samo mi smo gledali u njega. 

Klinci sad vec imaju tehniku. Kad vidimo nesto nama zanimljivo, oni se brzo namjestaju za fotkanje. Pa nam slucajno u kadar upadne veliki sesir, zena u soping centru u pidzami, svako malo djeca u ducanima u pidzamama i bosi.

Bosi kao bosi bez obuce. I nitko ne vice za njima obuj papuce prehladit ces jajnike. Ili jajasca.

Nama je to cudno. Smijesno. Zanimljivo. Ludo.

Sad vec polako shvacam da smo mi cudni. Neprilagodeni. Jer svi moraju biti po pravilima i propisima.

Ako nisu, cudaci. Ludi neki. Munjare. Mozda puse travu. Mozda piju. Svasta mozda. 

Ovdje to nikog ne dira. Bas ih briga za zelenu kosu ( pozdrav jednoj fora Martini ), bas ih briga za tristo tetovaza ili ako si u odijelu s leptir masnom ili bos ili cak u rasparenim carapama hodas po ducanu. Bez cipela.

Samo mi gledamo. Vidi onu zenu. U carapama! Nema cipele. Ajme! Carape su joj rasparene.

A kako je to dobro. Koliko imamo usamljenih izgubljenih carapa koje na kraju bacimo. Zasto ne bi i mi ponekad obukli rasparene carape i bas nas briga za to.

Bas nas briga sto ce netko reci da nismo isti kao svi.

Nismo, pa sta onda, nije nam ni cilj biti isti.

Ljudi su stvarno cudni. Opusteni. Vide da ti se zuri pa te puste u redu. I jos ti se nasmijese.

Staju na svakom pjesackom. Skroz cudno.

Sefica pola sata bira cvijet i sama ga zeli platiti. M joj daje karticu koju ona gura u krivi utor ali joj blagajnica pomaze.

Ukucavanje pina sto godina. Ja se vec preznojavam. Zasto ne prevrne ocima i ne istjera nas sve van. 

M isto opusteno ceka, ponavlja maloj pin, ja mozda imam aritmiju, napad cu dobit, nisu normalni.

Sve sami cudaci, bas se osjecam neprilagodeno. Nitko u prometu ne vice ni slikovito ne pokazuje kako sam nesposobna.

Smijesak, izvolite, vi prvi.

Ajme, mogu li ja to? Mogu li se opustit? Mogu li prihvatit da su jednostavno takvi, da mi nece pomoci pa me nabit nogom u guzicu.

A valjda cu moci.

Vozila sam i auto s mjenjacem. Jos strasnije nego automatik.

Samo Darinka i ja. Ona kaze skreni, ja odem ravno. Jao, a bila sam tu stoput.

Darinka iz navigacije mi se smije. Misli garant o blesava zeno kud si posla.

Ali ne dam se. Ulazim na benzinsku i izlazim u krivoj traci. Desnoj. Stricek s druge strane me propusta. Smijesi se i mahne mi da prodem.

Cudak. Ni psovki ni vikanja. Ma cak ni najobicniji srednji prst. Cudno.

Najbolja prijateljica mi ima velikih problema. A ja sam otisla.

E to je tesko. Kad sam daleko i ne mogu je zagrlit.

Kad pitam je li jela, a znam da ju ne mogu natjerat jer nisam tamo. Izmedu nas je bezbroj kilometara i bezbroj vremenskih zona.

Ali jaka je i izdrzat ce, a ja cu biti ko buha dosadna i stalno ponavljat kako je ovdje lijepo. Pa ce i ona doci jednom. Dovest ce nam naseg Sheldona.

Tesko je ali ne mogu dugo biti tuzna. Jer nista te ovdje ne tjera na tugu.

Kisa pada, vjetar puse i imam osjecaj da ce mi otpuhat i ovo malo mozga,  a meni je opet prekrasno.

Priroda je lijepa i danju i nocu, i kad je vedro i kad je tmurno.

Ljudi su opusteni bez obzira na to koji je dan i koliko je sati.

Pravila su ista za sve.

Vidim svjetlo na kraju tunela. A najbolje od svega je to sto tunel izgleda kratko. Svjetlo je blizu.

Klinci mogu sve. Mogu biti sto pozele ako budu vrijedni.

Koja prilika. Koja sansa. Kao da smo dobili na lotu.

Mama sretan ti rodendan. Volimo te puno i mislimo na vas. Ali sretni smo ovdje. Nakon samo tri tjedna. Kako cemo sretni biti za tri godine. Ako nas zadrze naravno. Mozda skuze da smo i mi malo ludi. Nadam se da nece.