Nesto mi se ne svida

Bili smo u Sheakspear Regional Parku. 

Putem do tamo smo stali u Whanagaparaoa, mozebit i da sam pogresno napisala, naime cim smo dosli odlucila sam da tu zelim zivjeti, bez obzira gdje ce djeca i muz, ja cu tamo. 

Naravno, ne mozes se njih tako lako rijesit. Prate me u stopu. 

I uvijek su gladni. Majcini geni valjda. 

Tako smo stali u tom mom novom gradu u kojem cu docekati starost, udaljen je nekih pola sata od Aucklanda. 

Klupe i stol uz zaljev, cekaju samo nas. Izvlacimo kobasice i salame, cipsevi padaju po podu. 

Naravno, u ducanu smo se svadali oko okusa koje cemo odabrati, sve nam je nesto cudno i sumnjivo.

Salame s okusom meda, cips s octom, cudne neke stvari. 

I tako lijepo sjednemo, jedemo, uzivamo u pogledu, ja vec bahato biram u kojoj cu ulici gledati kuce. Jer necu sad doselit tamo pa zivjet negdje da ne vidim ocean, iza neke kucerine ili drveta. 

Odlucimo krenuti dalje, pospremamo svoje smece, kad neko od moje pametne djece odluci bacit komad kruha ili salame prema vodi. 

Pa i ta djeca stvarno, mogli smo si kupit ribice. I to one na baterije. Ne trebas ih ni hranit. 

Uglavnom, ne volim ptice, bojim ih se bas bas. A glupe ptice lete naravno na hranu koja su ne bas jako pametna djeca odlucila bacit. 

Ostavila sam ih sve u nevolji i pobjegla u auto. Nek se spasavaju sami. 

Odatle smo izvukli zivu glavu i otisli napokon do tog parka. Predivno nesto, fascinantno. 

Medutim, ulazimo kroz ogradu koja nam se otvori i zatvori za nama, nesto kao Jurassic Park. Malo mi je  i to sumnjivo. 

Da nas nece nesto pojest tamo. 

Ali odmah na pocetku srecemo ovce. Drage glupe ovce koje te ne zele ozlijedit, leze na suncu i jedva da imaju volje za disanjem, tu i tamo koja nesto i zvace, ali cini mi se da je to onako, kao infuzija, samo da ne odapne. 

Malo dalje srecemo krave, one su mi jos draze, normalne pristojne zivine, nit lamacu niti trce za tobom mahnito. I njih smo malo pogledali, tu vec smisljam planove, cemu trazit neke uredske poslove kad mogu lijepo nabavit koju kravicu i nekud na selo. 

Ipak smo mi seljaci u dusi i nismo nimalo obozavatelji grada. 

Iz parka odlazimo na Orewa beach. To je neka poznata plaza, zbilja je velicanstveno. 

Meni je dozivljaj cak i to sto mi je horizont na dijelovima samo voda i nebo, nema kopna. 

Iako svjetska putnica, nisam to jos imala prilike vidjeti. 

Samo voda i nebo. Predivno nesto. 

Plaza je prekrasna, kupimo si kavu u mekdonaldsu, djeca  uzicaju sladoled, sjedimo na klupi i pijuckamo kavu, svadaju se opet oko cipsa, naravno. 

Uzeli smo im i kupace, ali ne damo im ipak da se kupaju, a to smo dogovorili i doma, nema kupanja ako bude oblacno, i stvarno je oblacno. 

Oni se svejedno smoce do guzice, i neka, bas im je fino. Voda je topla i vani je zapravo toplo, ali mi se drzimo svih onih savjeta, ne hodajte bosi po plocicama, navucite potkosulje, nema kupanja jer nema sunca..

M i ja uzivamo, ja vec selim u svoj Whangakakolisezvase, to ce biti moja nova Jaska. 

Vracaju se klinci i ona moja vec spomenuta pametna koju sam mogla i ostavit negdje putem da sam ja bila pametnija, baci gadnim pticurinama cips. 

I naravno one se sjate ko muhe na drek. Jer su grozne i uzasne i jer im je necije neuzgojeno dijete bacilo cips. 

A mogla sam ih samo izgubit negdje usput. Da sam razmisljala o pticama. Mislim da je majcinstvo precijenjeno, stvarno. 

I jos mi se smiju, nisu bas pametni, mogli bi ostat tamo. 

Naravno, ne ostavljam ih, moguce da su spaseni samo zato sto je protuzakonito napustit tako djecurliju. 

I eto, ne svida mi se to. Od svih zemalja na svijetu mi odaberemo ovu u kojoj ima valjda pticurina za napunit cijeli svijet. 

Ima i  pcela. Samo cekam. 

Tamo gdje garantirano nema nijedne pcele ja cu nagazit na dvije. I to nagazit, jer sam prokleti baksuz koji ju nekako nade tamo gdje je nema. 

Mozda mi je to kazna jer jako volim lijekove, naime tablete su meni kao stikle, volim ih birati, volim da su u lijepim kutijicama i da uvijek imam tabletu za sve. 

Pa da se onda malo druzim i s injekcijama.

Sve u svemu, upratila sam da kod nas na dvoristu ujutro dode neka crna ptica, izgleda opako, ode oko pola devet, tako da poslije toga mogu objesit ves na susilo vani npr.

Eto, za one koji se boje ptica, a znam da ih ima, obavijest da ovdje moze biti gadno. I sad se pitam kako ce biti u mojoj Whangajaski koju sam zapravo vec promijenila i nasla si jos dvije, a mozda i tri nove Jaske za zivot. 

Morat cemo ipak sve pregledati pa onda odluciti. Do tad, bit cemo u guzvovitom Aucklandu, koji je isto predivan, ali mi smo seljaci, nismo gradska ekipa, a posebno ne velegradska.