Putovanje

Kako smo krenuli. Tesko.

Klinci samo sretno. Idu tati. U njihovim glavama to i nije bas tako daleko. Pa nije kao da je nakraj svijeta.

U mojoj, huh. Osjecam da mami i tati lomim srca.

Sestre ce podnijeti, moraju, ne pita ih se.

Svi su se pomalo nadali da se nece dogoditi. Ipak se razvuklo na dvije godine planiranja. 

Pa onda sva ta njihova pravila i provjere.

Moras biti zdrav.

Kod nas u Zg radi jedan lijecnik te sistematske. Maalkice je skuplji od svih u europi.

Pa smo skoknuli do Ljubljane. I obavili sve za trecinu cijene.

Ali to nije sve. I guzica je vidjela puta.

Dosli smo u Ljubljanu i pojeli cevape. Ej, di ces bolje od toga. Doduse, nismo ih bas pojeli jer smo prije toga opustosili hofer. Pa nam je bilo malo slabo.

I tako spakirali se i raspakirali triput ( draga moja Lili, i napokon Kris koja ima tehniku pakiranja ).

 

Svanulo, odlazimo, sestre su ljute, mama i tata su ljuti, kume su ljute, prijateljice isto. A zapravo su i sretni. I tuzni. I ja isto.

Klinci ne kuze, hvala Bogu da su tako blesavi.

O da, najstarije dijete me obavijestilo da mogu smajlici ali mi se nije dalo slusat kako. Samo da ju spomenem, pametna dusa majcina, pije mi krv na slamku iz dana u dan.

Sve u svemu, poletjeli, sletjeli, i tako nekoliko puta. Sve nam je prvi put. Jurimo ko mala vojska s onim kofercicima, ja vozim dva jer sefica koja ne voli nepoznate zahode ne moze vozit.

Ima sesir na glavi i preserava se.

Stas vozis i sutis.

Srecom nije bila guzva, ne znam kako bi se hvatali po hodnicima da je bilo puno ljudi.

Stizemo na odrediste, idemo po prtljagu, kad ono fali jedan kofer.

Doci ce, kaze nam ljubazna teta. Vec sutra. 

Samo dajte ovaj papir na izlazu.

Dajem papir, pita teta ima li sto za pregled u tom koferu. Ha, kako da vam kazem, ima.

U jednom je boca rakije, u jednom je cedevita, a u jednom kobasica.

Moze se unijeti ali im moras reci da unosis. Pa to oni pregledaju i odobre.

Sve mora biti deklarirano. A mi naravno, zna se odakle dolazimo, nosimo kobasu koju su nasi dragi Lencuri zapakirali u ambalazu neke iz ducana.

Nama cete zabranit da donesemo domace. Ne znaju oni cega se lud covjek moze sjetit.

I tako kazem ja, imamo kobasu al ne znamo gdje.

Nista, zao joj je ali moraju sve pregledat.

Otvaraj kofere, ispadaju gace, carape, izvuce covjek kriz i sedam, osam krunica, gleda nas, misli valjda vidi bolesnika dosli pokrstit cijeli otok.

Kad veli druga teta nesto je mokro. Majko mila prolila se sveta voda po koferu. E kad sam im to rekla poceli su vracat nazad i gace i carape i krizeve, ajte vi kobasica ce doci.

Naravno da je bila u izgubljenom koferu.

I tako filmski trcimo kad vidimo M-a kako ceka, placemo, grlimo se, koferi pice na kolicima na sve strane, ljudima smo valjda slatki jer poslije vidim da nas njezno gledaju.

Ne znaju jos sta im je doslo.

Vozi nas doma krivom stranom ceste, volan je isto na krivoj strani, sve ide u krivom smjeru, ulazis u rotor u kontra smjeru, cak i tako umorna od puta kocim cijelo vrijeme na svojoj, krivoj strani.

Stizemo zivi. Ne znam kako jer izgledalo je kao da nemamo sanse protiv svih tih auta. Voze se u rijekama, ceste su siroke, a mi svakih pedeset metara ko budale vicemo vidi ono drvo, vidi onu palmu, vidi tamo puno palmi, vidi cvijece.

Kuca nam se svida, vidimo ocean kroz prozor. Imamo i susjeda koji slusa Dire Straitse i odmah nam se svidi.

Jedemo jer smo jadni skoro pomrli od gladi, tusiramo se i odmah idemo na neki od vulkana vidjeti grad. Vulkana ima 56 u gradu. Idemo na One Tree Hill.

Grad je velicanstven. Park je prekrasan. Sve je tako zeleno. Travnjaci kao tepisi.

E da, nemaju krtica. Normalno da se mogu pravit vazni s travnjacima. Kad se samo sjetim kakve smo bitke vodili s krticama. I svaku smo popusili na najjace.

Predivno je,  pogled ti oduzima dah,  u kojem god smjeru se okrenes.