srijeda, 13. travnja 2016.

Otisli smo na kraj svijeta.

Fale mi kvacice. Prvo da se pozalim. 
Neces otici na kraj svijeta i pricati kako je sve divno i krasno. Naravno, uvijek mogu tipkati na hrvatsku tipkovnicu, ali eto, ova bas nema kvacice. 

Dvije godine smo planirali. 
Ali ne mozes to isplanirati. 
Pogotovo kad nisi svjetski putnik, kao ja. 
Hm, gdje sam ono sve bila. 
Dakle u Kladusi. Tamo se ide po zavjese i na cevape. 
U Trstu. Ono jos dok smo oblacili tri majice i dvoje traperice na sebe. E da su se mogle nataknuti i dvoje cizme. 
U Nagykaniszi. Cips u kantama. 
U Beogradu, odvele me sestre za rodendan. 
I u Becu. Odvele mi sestre sestru za rodendan. 
O da, i u Ljubljani. Na lijecnickom pregledu. Da nas puste u Novi Zeland. 

Kako smo se samo sjetili Novog Zelanda? 
Ne znam sto je bilo presudno. Valjda da je taman dovoljno daleko. Nema partizana, nema cetnika, nema ustasa.
Cudno, ali vjerovali ili ne, postoje zemlje u kojima su oni nepostojeci. 

Pa onda dodu na red djeca. Pametni, ma ko da sam ih ja rodila. Hm, fale mi smajlici, mozda s vremenom skuzim da i njih mogu ubacit. Mozda mi to koje pametno dijete kaze. 

Uglavnom, pametna djeca. O ljepoti ne trebam, normalno da su najljepsi. 
Nego pocnu pitanja. Sta da budem kad odrastem? 
E ne znam. Nemam savjeta. Budi posten covjek. Al ne mozes bit posten ako cujes mene da zovem kuma i molim da me ugura negdje da dodem na red za pregled prije smrti. 

Svasta pomalo, malo nekih zlih ljudi, malo lose slike buducnosti, malo onog svi idu, a mi ostajemo, malo zelje da vidimo jel stvarno postoji bolji zivot negdje u bijelom svijetu. 



I tako, sjeli mi, pricali s djecom, pokazali im slike, ma kako bi nam blesava djeca rekla da nece ici, sta oni znaju koliko je 18000 km. 
E pa nisam ni ja znala. Kad smo bili negdje iznad Australije, na letu iz Dubaija, kad se najmlada probudila i zakljucila da je spavala 9 sati u komadu, pa smo pogledale na onom tabletu na sjedalu gdje smo i koliko jos ima papa Strumpf, e pa ima jos puno djeco, jos puno, puno, a cak ni ne vidimo na kugli odakle smo poletjeli. 


Dva dana letenja, najmlade dijete nije piskilo od pocetka leta do Melbournea. Ima problem sa nepoznatim skoljkama i zahodima. 
Zato joj je brat kakao iznad svake zemlje koju smo preletjeli, njemu su zahodi u avionu izgleda bili odlicni za ugnijezdit se. Fino se uvalis i ne mrdas, mozes i zaspat, kud god se nagnes zid je, neces se opruzit po podu. 


Muski odrasli clan obitelji nas je vec cekao. On je bio ovdje vec pet mjeseci. Cucao i camio, dobio vizu, cekali nase vize, dobili, kupili karte isti dan, i tjedan dana poslije, na sam Uskrs, poletjeli. Simbolicno, novo rodenje i za nas. 

Pratili su nas u grupama, na wappu, na messengeru, na viberu, posvuda, svi su bili s nama na putovanju. 
Svima uzbudljivo, a mi ludi od srece, djeca ce napokon vidjet tatu, ma nema straha, nema problema. Bojimo se visine. Ma kakav strah, sve je super, letimo tati. 
Nije fina hrana. Nema veze, jest cemo kad dodemo kod tate. 


I dosli mi. Kad izades s aerodroma sve mirisi na more. 
Svi se smjeskaju. Ko da su blesavi. Svi te pozdravljaju. A ja vec na rubu da viknem koji ti je klinac, sta gledas. 
Ah, taj balkan. 
M se vec navikao, i on se smjeska. Boze, da mi ne pocne i on ici na zivce. 

U ducanima pravo sranje, salame s medom, salame s curryem, salame sa svime osim obicne najobicnije pilece ili purece salamurdine. 
Mlijeka sa tisucu okusa, moras procitat svako slovo da se ne zeznes i ne kupis opet neki novi okus. 

Nema pastete. Jaoj, kako cemo prezivjet. Ah, dobro je, saznajemo da ima, u nekim ducanima, nasa podravka kokosja pasteta. Dobro je, necemo pomrijet od gladi. 

Kruh ne valja. Ima tosta, okus spuzve i okus spuzve s curryem. 
Ma ima sigurno i nekog koji valja, ali treba naci. Hvala Bogu na majci koja me naucila mijesit kruh. Pa sad jedemo sigurno najbolji kruh na Zelandu. 

A kupaonice, ljudi moji. Imas zahod. U njemu skoljka. Nema lavabo. Znaci obrises guzicu, ugasis svjetlo, otvoris vrata, otvoris vrata do, kupaonicu, upalis svjetlo, pa tek onda lavabo. 
I sta sad, bolesnik u meni zeli cijeli dan hodat s krpicom i brisat kvake i prekidace za svjetlo. 
Ali utisavam bolesnika i hodam samo povremeno. 

Imas kadu, i imas tus. Kada ima dvije pipe. Kad kazem dvije pipe, mislim tocno to. 
Kao sto je vec receno, ipak sam ja svjetska zena, proputovala svijeta i svijeta, ali ovako nesto. Dvije pipe. Imas ledenu vodu i imas vrelu vodu. Divotica. 
Imas i tus pa nije bed. Jedino je bed ako imas sasavo dijete koje nece stat pod tus jer nema crijevo nego samo kisu. Kisa je kad imas samo glavu tusa gore pa  te sprica gdje hoce. 
E nema kod nje gdje voda hoce. Tko kaze da se pri tusiranju treba oprat i lice, gdje je to zapisano. 

Zato imas kadu i zdjelicu. I peri misko. 

Na lavabou je jedna pipa, ali nema mjesalice za vodu, nego vrtis malo toplu  malo hladnu, pa dok ne pogodis. 
I u kuhinji je tako. 

Valjda se covjek navikne na te njihove budalastine. 

Navodno da po nekim novijim kucama nije tako. Imaju prave lijepe pipe s jednom ruckom. Navodno, sta ja znam, tu sam tek dva tjedna. 

I tako, ovo je bilo u stilu Muje, dosta mi je i snijega i svega, Kanada je grozna. 

Medutim, ne znam kako je Mujo na kraju odlucio, ali ja definitivno i sasvim sigurno zelim zivjeti ovdje. 
Ne znam gdje bih cekala da otegnem papak. Razmisljam o Francuskoj Polineziji. 
Mislim, sad kad sam ovdje, mogu mastat o svemu, samo nebo je granica. 


Predivno je, prekrasno, gdje god se okrenes ceka te smijesak, ceka te pogled na ocean, ceka te neko prekrasno stablo, a poslije njega je neko jos ljepse, jos nevjerojatnije. A pogled preko oceana, zvuk valova, neprocjenjivo.

Cini mi se da mi je uvod predug, ne znam kako to ide s blogovima. Iako sam takva svjetska zena, puno putovala i puno toga vidjela, nisam se zanimala za blogove osim da povremeno procitam neki, uglavnom kako nesto fino skuhati i jos finije pojesti. 

Pa me sad nagovaraju, jedna Sandra, zna ona dobro koja. Pisi, pisi, ajde pisi, dosadno ti je tamo na kraju svijeta, sta ces radit po cijele dane, pisi blog, pisi blog. 
Pa ajd da vidimo na sta to lici. 


Mozda mi djeca daju koju uputu kako to stvarno treba izgledat.




3 komentara:

  1. Ludaro moja draga, pregenijalna si! :D
    Samo tako nastavi i sretno vam tamo!
    Čekamo nastavakkkkkk!!!!!!!! ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Odlicno, ne skrtari sa slikama ��

    OdgovoriIzbriši
  3. da da čekamo nastavak....neka vam je sretno i veselo... ;) volimo vas <3

    OdgovoriIzbriši