Krenuli smo i u skolu

Dakle, to je iskustvo. Kupili uniforme. Svako dijete je naravno i sretno i nesretno. \

Jer mala bi suknju, a zimska uniforma nema suknju. 

Velika je zbog toga sretna, ali je nesretna zbog cipela. Kasnije je najsretnija zbog cipela, ali nema dindurija po usima ni oko vrata, pa ajd moze zbog toga malo bit nesretna. 

Muskom celjadetu se naravno zivo fucka i cim se bude islo u pizamama i u skolu on ce prvi doci tako. 

Docekala nas ravnateljica, satra se zena od ispricavanja sto nije zapamtila sva tri cudna imena nase djece, nego samo jedno, najmlade, naravno kad se ona svugdje gura. 

Ostavljamo djecu, ja kao prava majka placem naravno, bojim se, stajaznamcega, pojest ce ih neka ptica ili vuk. Izgleda da ovdje roditelji ne cmizdre zbog svakog djetetovog prdca i cini mi se da cu se stvarno ja najteze uklopit. 

Ravnateljica nas poslala na kavu, djeca ostala, ja brisem balce, sta cu kad sam neprilagodena. 

Otisli na kavu u neki fensi dio grada, tamo necemo zivjet, nije to moj dir ni moja Jaska, mi smo seljaci, jos cemo birati svoje mjestasce pod suncem.

Ali popili kavu, prolandrali okolo, treba radit i kolac jer musko dijete slavi rodendan, treci dan. 

Naime, slavili smo jedan dan jer je bio neradni, prije rodendana. 

Bili smo u akvariju, fantazija cista, predivno. 

Da bar nisam takav papak i imam hrabrosti stvarno zaroniti i vidjet taj svijet uzivo. Al sam papak pa nema smisla ni da razmisljam o tome, bili smo u akvariju i to je meni poznatoj avanturistici sasvim dovoljno. 

M i veliko dijete vec pregovaraju o ronjenju s morskim psima.

Pa smo posjetili najvaznije mjesto na svijetu, naravno, bilo gdje na svijetu, opet mekdonalds. Pojeli slaniju hranu nego doma. Cudili se sporim radnicima, zenama u haljinama i carapama bez cipela, djeci koja se ne drze nikakvog reda ni discipline. 

To je bio prvi dan. 

E onda je dosao sam dan rodenja, ali ovdje. To je ranije. Pa je dijete pametno odlucilo da on slavi i sutra, jer zapravo se sutra rodio. 

Pa je tako valjalo raditi torte dan za danom, jer kad smo vec napravili takvu zbrku, da barem budemo sigurni da smo proslavili rodendan. 

Kako je bilo u skoli? 

Super, fenomenalno, mama, tata, cekaj ja sad pricam, ne nego ja, i tako uglas svo troje, a ja naravno opet placem ali ovaj put u sebi, jer ako opet vide suze netko ce mi ponudit tablete. 

Hvala Bogu, hvala Bogu, bilo im je super. 

Svi su bili dragi, svi su im pomagali, oni su drugu djecu i profesorice poducavali hrvatski, sve im se svida, jos nisu stigli njihovi laptopi pa su radili na nekim skolskim, ali nema veze jer sve je super, mala vec ima najbolje frendice, on je glavni nogometas, a darovit je koliko i ja za miss svijeta i mir u svijetu ( pozdrav Tamy ).

Najstarija je u soku, nije sigurna jel to sto rade iz matematike sala, ili stvarno to rade, nesto joj se cini prelagano. 

Drugi dan vec je mala dosla i obavijestila nas da se neki klipan zaljubio u nju, jadan mali ne zna da ona kad odraste namjerava dovest sebi zenika iz Hrvatske. 

Sina cemo bogato udat, samo ga treba dobro hranit, nekakvi su im decki bezvezni, moje lijepo dijete, i to uopce nije subjektivno, ce bit pravi frajer kad odraste. I prestane vjerovat da je najbolji nogometas na svijetu. 

I tako, svida mi se i dalje, ne bih htjela da se mi njima iz nekog razloga ne svidimo. I dalje mislim, ne, sigurna sam, da je ovdje sve moguce, i da se svi snovi nase djece mogu ostvariti. Da mogu raditi sto pozele umjesto da gledaju sto je pozeljno na burzi rada.

Ne svida mi se bas sto puno ljudi hoda okolo u pidzamama. Zapravo, ne da mi se to ne svida. Samo moram saznati jesu to pidzame za van, a doma imaju pidzame za spavanje. Jer ako hodaju okolo u pidzamama i onda tako idu u krevet, e to mi se ne svida iako ja ne idem s njima, pa me ne bi trebalo bit briga. 

Ali to je jace od mene, ipak je to u mom mentalitetu, da gurnem nos i tamo gdje ne treba. Ako imaju pidzame za van i za po doma, onda ok, sve pet. 

Nesto mi se ne svida

Bili smo u Sheakspear Regional Parku. 

Putem do tamo smo stali u Whanagaparaoa, mozebit i da sam pogresno napisala, naime cim smo dosli odlucila sam da tu zelim zivjeti, bez obzira gdje ce djeca i muz, ja cu tamo. 

Naravno, ne mozes se njih tako lako rijesit. Prate me u stopu. 

I uvijek su gladni. Majcini geni valjda. 

Tako smo stali u tom mom novom gradu u kojem cu docekati starost, udaljen je nekih pola sata od Aucklanda. 

Klupe i stol uz zaljev, cekaju samo nas. Izvlacimo kobasice i salame, cipsevi padaju po podu. 

Naravno, u ducanu smo se svadali oko okusa koje cemo odabrati, sve nam je nesto cudno i sumnjivo.

Salame s okusom meda, cips s octom, cudne neke stvari. 

I tako lijepo sjednemo, jedemo, uzivamo u pogledu, ja vec bahato biram u kojoj cu ulici gledati kuce. Jer necu sad doselit tamo pa zivjet negdje da ne vidim ocean, iza neke kucerine ili drveta. 

Odlucimo krenuti dalje, pospremamo svoje smece, kad neko od moje pametne djece odluci bacit komad kruha ili salame prema vodi. 

Pa i ta djeca stvarno, mogli smo si kupit ribice. I to one na baterije. Ne trebas ih ni hranit. 

Uglavnom, ne volim ptice, bojim ih se bas bas. A glupe ptice lete naravno na hranu koja su ne bas jako pametna djeca odlucila bacit. 

Ostavila sam ih sve u nevolji i pobjegla u auto. Nek se spasavaju sami. 

Odatle smo izvukli zivu glavu i otisli napokon do tog parka. Predivno nesto, fascinantno. 

Medutim, ulazimo kroz ogradu koja nam se otvori i zatvori za nama, nesto kao Jurassic Park. Malo mi je  i to sumnjivo. 

Da nas nece nesto pojest tamo. 

Ali odmah na pocetku srecemo ovce. Drage glupe ovce koje te ne zele ozlijedit, leze na suncu i jedva da imaju volje za disanjem, tu i tamo koja nesto i zvace, ali cini mi se da je to onako, kao infuzija, samo da ne odapne. 

Malo dalje srecemo krave, one su mi jos draze, normalne pristojne zivine, nit lamacu niti trce za tobom mahnito. I njih smo malo pogledali, tu vec smisljam planove, cemu trazit neke uredske poslove kad mogu lijepo nabavit koju kravicu i nekud na selo. 

Ipak smo mi seljaci u dusi i nismo nimalo obozavatelji grada. 

Iz parka odlazimo na Orewa beach. To je neka poznata plaza, zbilja je velicanstveno. 

Meni je dozivljaj cak i to sto mi je horizont na dijelovima samo voda i nebo, nema kopna. 

Iako svjetska putnica, nisam to jos imala prilike vidjeti. 

Samo voda i nebo. Predivno nesto. 

Plaza je prekrasna, kupimo si kavu u mekdonaldsu, djeca  uzicaju sladoled, sjedimo na klupi i pijuckamo kavu, svadaju se opet oko cipsa, naravno. 

Uzeli smo im i kupace, ali ne damo im ipak da se kupaju, a to smo dogovorili i doma, nema kupanja ako bude oblacno, i stvarno je oblacno. 

Oni se svejedno smoce do guzice, i neka, bas im je fino. Voda je topla i vani je zapravo toplo, ali mi se drzimo svih onih savjeta, ne hodajte bosi po plocicama, navucite potkosulje, nema kupanja jer nema sunca..

M i ja uzivamo, ja vec selim u svoj Whangakakolisezvase, to ce biti moja nova Jaska. 

Vracaju se klinci i ona moja vec spomenuta pametna koju sam mogla i ostavit negdje putem da sam ja bila pametnija, baci gadnim pticurinama cips. 

I naravno one se sjate ko muhe na drek. Jer su grozne i uzasne i jer im je necije neuzgojeno dijete bacilo cips. 

A mogla sam ih samo izgubit negdje usput. Da sam razmisljala o pticama. Mislim da je majcinstvo precijenjeno, stvarno. 

I jos mi se smiju, nisu bas pametni, mogli bi ostat tamo. 

Naravno, ne ostavljam ih, moguce da su spaseni samo zato sto je protuzakonito napustit tako djecurliju. 

I eto, ne svida mi se to. Od svih zemalja na svijetu mi odaberemo ovu u kojoj ima valjda pticurina za napunit cijeli svijet. 

Ima i  pcela. Samo cekam. 

Tamo gdje garantirano nema nijedne pcele ja cu nagazit na dvije. I to nagazit, jer sam prokleti baksuz koji ju nekako nade tamo gdje je nema. 

Mozda mi je to kazna jer jako volim lijekove, naime tablete su meni kao stikle, volim ih birati, volim da su u lijepim kutijicama i da uvijek imam tabletu za sve. 

Pa da se onda malo druzim i s injekcijama.

Sve u svemu, upratila sam da kod nas na dvoristu ujutro dode neka crna ptica, izgleda opako, ode oko pola devet, tako da poslije toga mogu objesit ves na susilo vani npr.

Eto, za one koji se boje ptica, a znam da ih ima, obavijest da ovdje moze biti gadno. I sad se pitam kako ce biti u mojoj Whangajaski koju sam zapravo vec promijenila i nasla si jos dvije, a mozda i tri nove Jaske za zivot. 

Morat cemo ipak sve pregledati pa onda odluciti. Do tad, bit cemo u guzvovitom Aucklandu, koji je isto predivan, ali mi smo seljaci, nismo gradska ekipa, a posebno ne velegradska. 

Tri tjedna

Sutra ce nam biti tri tjedna otkako smo sletjeli u potrazi za svojim mjestom pod suncem.

Mi smo toliko ludi da smo jos isli i blize suncu.

Tri tjedna. Na mamin rodendan. Bakin rodendan. Klinci su malo tuzni. Ali djeca ko djeca, vide nesto smijesno ili novo i zaborave na tugu. Sva sreca.

I hvala Bogu na internetu i ostalim tehnoloskim cudesima.

Prvi dan ovdje vidjeli smo covjeka sa sesirom. Velikim, ogromnim cilindrom. Samo mi smo gledali u njega. 

Klinci sad vec imaju tehniku. Kad vidimo nesto nama zanimljivo, oni se brzo namjestaju za fotkanje. Pa nam slucajno u kadar upadne veliki sesir, zena u soping centru u pidzami, svako malo djeca u ducanima u pidzamama i bosi.

Bosi kao bosi bez obuce. I nitko ne vice za njima obuj papuce prehladit ces jajnike. Ili jajasca.

Nama je to cudno. Smijesno. Zanimljivo. Ludo.

Sad vec polako shvacam da smo mi cudni. Neprilagodeni. Jer svi moraju biti po pravilima i propisima.

Ako nisu, cudaci. Ludi neki. Munjare. Mozda puse travu. Mozda piju. Svasta mozda. 

Ovdje to nikog ne dira. Bas ih briga za zelenu kosu ( pozdrav jednoj fora Martini ), bas ih briga za tristo tetovaza ili ako si u odijelu s leptir masnom ili bos ili cak u rasparenim carapama hodas po ducanu. Bez cipela.

Samo mi gledamo. Vidi onu zenu. U carapama! Nema cipele. Ajme! Carape su joj rasparene.

A kako je to dobro. Koliko imamo usamljenih izgubljenih carapa koje na kraju bacimo. Zasto ne bi i mi ponekad obukli rasparene carape i bas nas briga za to.

Bas nas briga sto ce netko reci da nismo isti kao svi.

Nismo, pa sta onda, nije nam ni cilj biti isti.

Ljudi su stvarno cudni. Opusteni. Vide da ti se zuri pa te puste u redu. I jos ti se nasmijese.

Staju na svakom pjesackom. Skroz cudno.

Sefica pola sata bira cvijet i sama ga zeli platiti. M joj daje karticu koju ona gura u krivi utor ali joj blagajnica pomaze.

Ukucavanje pina sto godina. Ja se vec preznojavam. Zasto ne prevrne ocima i ne istjera nas sve van. 

M isto opusteno ceka, ponavlja maloj pin, ja mozda imam aritmiju, napad cu dobit, nisu normalni.

Sve sami cudaci, bas se osjecam neprilagodeno. Nitko u prometu ne vice ni slikovito ne pokazuje kako sam nesposobna.

Smijesak, izvolite, vi prvi.

Ajme, mogu li ja to? Mogu li se opustit? Mogu li prihvatit da su jednostavno takvi, da mi nece pomoci pa me nabit nogom u guzicu.

A valjda cu moci.

Vozila sam i auto s mjenjacem. Jos strasnije nego automatik.

Samo Darinka i ja. Ona kaze skreni, ja odem ravno. Jao, a bila sam tu stoput.

Darinka iz navigacije mi se smije. Misli garant o blesava zeno kud si posla.

Ali ne dam se. Ulazim na benzinsku i izlazim u krivoj traci. Desnoj. Stricek s druge strane me propusta. Smijesi se i mahne mi da prodem.

Cudak. Ni psovki ni vikanja. Ma cak ni najobicniji srednji prst. Cudno.

Najbolja prijateljica mi ima velikih problema. A ja sam otisla.

E to je tesko. Kad sam daleko i ne mogu je zagrlit.

Kad pitam je li jela, a znam da ju ne mogu natjerat jer nisam tamo. Izmedu nas je bezbroj kilometara i bezbroj vremenskih zona.

Ali jaka je i izdrzat ce, a ja cu biti ko buha dosadna i stalno ponavljat kako je ovdje lijepo. Pa ce i ona doci jednom. Dovest ce nam naseg Sheldona.

Tesko je ali ne mogu dugo biti tuzna. Jer nista te ovdje ne tjera na tugu.

Kisa pada, vjetar puse i imam osjecaj da ce mi otpuhat i ovo malo mozga,  a meni je opet prekrasno.

Priroda je lijepa i danju i nocu, i kad je vedro i kad je tmurno.

Ljudi su opusteni bez obzira na to koji je dan i koliko je sati.

Pravila su ista za sve.

Vidim svjetlo na kraju tunela. A najbolje od svega je to sto tunel izgleda kratko. Svjetlo je blizu.

Klinci mogu sve. Mogu biti sto pozele ako budu vrijedni.

Koja prilika. Koja sansa. Kao da smo dobili na lotu.

Mama sretan ti rodendan. Volimo te puno i mislimo na vas. Ali sretni smo ovdje. Nakon samo tri tjedna. Kako cemo sretni biti za tri godine. Ako nas zadrze naravno. Mozda skuze da smo i mi malo ludi. Nadam se da nece.

Putovanje

Kako smo krenuli. Tesko.

Klinci samo sretno. Idu tati. U njihovim glavama to i nije bas tako daleko. Pa nije kao da je nakraj svijeta.

U mojoj, huh. Osjecam da mami i tati lomim srca.

Sestre ce podnijeti, moraju, ne pita ih se.

Svi su se pomalo nadali da se nece dogoditi. Ipak se razvuklo na dvije godine planiranja. 

Pa onda sva ta njihova pravila i provjere.

Moras biti zdrav.

Kod nas u Zg radi jedan lijecnik te sistematske. Maalkice je skuplji od svih u europi.

Pa smo skoknuli do Ljubljane. I obavili sve za trecinu cijene.

Ali to nije sve. I guzica je vidjela puta.

Dosli smo u Ljubljanu i pojeli cevape. Ej, di ces bolje od toga. Doduse, nismo ih bas pojeli jer smo prije toga opustosili hofer. Pa nam je bilo malo slabo.

I tako spakirali se i raspakirali triput ( draga moja Lili, i napokon Kris koja ima tehniku pakiranja ).

 

Svanulo, odlazimo, sestre su ljute, mama i tata su ljuti, kume su ljute, prijateljice isto. A zapravo su i sretni. I tuzni. I ja isto.

Klinci ne kuze, hvala Bogu da su tako blesavi.

O da, najstarije dijete me obavijestilo da mogu smajlici ali mi se nije dalo slusat kako. Samo da ju spomenem, pametna dusa majcina, pije mi krv na slamku iz dana u dan.

Sve u svemu, poletjeli, sletjeli, i tako nekoliko puta. Sve nam je prvi put. Jurimo ko mala vojska s onim kofercicima, ja vozim dva jer sefica koja ne voli nepoznate zahode ne moze vozit.

Ima sesir na glavi i preserava se.

Stas vozis i sutis.

Srecom nije bila guzva, ne znam kako bi se hvatali po hodnicima da je bilo puno ljudi.

Stizemo na odrediste, idemo po prtljagu, kad ono fali jedan kofer.

Doci ce, kaze nam ljubazna teta. Vec sutra. 

Samo dajte ovaj papir na izlazu.

Dajem papir, pita teta ima li sto za pregled u tom koferu. Ha, kako da vam kazem, ima.

U jednom je boca rakije, u jednom je cedevita, a u jednom kobasica.

Moze se unijeti ali im moras reci da unosis. Pa to oni pregledaju i odobre.

Sve mora biti deklarirano. A mi naravno, zna se odakle dolazimo, nosimo kobasu koju su nasi dragi Lencuri zapakirali u ambalazu neke iz ducana.

Nama cete zabranit da donesemo domace. Ne znaju oni cega se lud covjek moze sjetit.

I tako kazem ja, imamo kobasu al ne znamo gdje.

Nista, zao joj je ali moraju sve pregledat.

Otvaraj kofere, ispadaju gace, carape, izvuce covjek kriz i sedam, osam krunica, gleda nas, misli valjda vidi bolesnika dosli pokrstit cijeli otok.

Kad veli druga teta nesto je mokro. Majko mila prolila se sveta voda po koferu. E kad sam im to rekla poceli su vracat nazad i gace i carape i krizeve, ajte vi kobasica ce doci.

Naravno da je bila u izgubljenom koferu.

I tako filmski trcimo kad vidimo M-a kako ceka, placemo, grlimo se, koferi pice na kolicima na sve strane, ljudima smo valjda slatki jer poslije vidim da nas njezno gledaju.

Ne znaju jos sta im je doslo.

Vozi nas doma krivom stranom ceste, volan je isto na krivoj strani, sve ide u krivom smjeru, ulazis u rotor u kontra smjeru, cak i tako umorna od puta kocim cijelo vrijeme na svojoj, krivoj strani.

Stizemo zivi. Ne znam kako jer izgledalo je kao da nemamo sanse protiv svih tih auta. Voze se u rijekama, ceste su siroke, a mi svakih pedeset metara ko budale vicemo vidi ono drvo, vidi onu palmu, vidi tamo puno palmi, vidi cvijece.

Kuca nam se svida, vidimo ocean kroz prozor. Imamo i susjeda koji slusa Dire Straitse i odmah nam se svidi.

Jedemo jer smo jadni skoro pomrli od gladi, tusiramo se i odmah idemo na neki od vulkana vidjeti grad. Vulkana ima 56 u gradu. Idemo na One Tree Hill.

Grad je velicanstven. Park je prekrasan. Sve je tako zeleno. Travnjaci kao tepisi.

E da, nemaju krtica. Normalno da se mogu pravit vazni s travnjacima. Kad se samo sjetim kakve smo bitke vodili s krticama. I svaku smo popusili na najjace.

Predivno je,  pogled ti oduzima dah,  u kojem god smjeru se okrenes.

Otisli smo na kraj svijeta.

Fale mi kvacice. Prvo da se pozalim. 
Neces otici na kraj svijeta i pricati kako je sve divno i krasno. Naravno, uvijek mogu tipkati na hrvatsku tipkovnicu, ali eto, ova bas nema kvacice. 

Dvije godine smo planirali. 
Ali ne mozes to isplanirati. 
Pogotovo kad nisi svjetski putnik, kao ja. 
Hm, gdje sam ono sve bila. 
Dakle u Kladusi. Tamo se ide po zavjese i na cevape. 
U Trstu. Ono jos dok smo oblacili tri majice i dvoje traperice na sebe. E da su se mogle nataknuti i dvoje cizme. 
U Nagykaniszi. Cips u kantama. 
U Beogradu, odvele me sestre za rodendan. 
I u Becu. Odvele mi sestre sestru za rodendan. 
O da, i u Ljubljani. Na lijecnickom pregledu. Da nas puste u Novi Zeland. 

Kako smo se samo sjetili Novog Zelanda? 
Ne znam sto je bilo presudno. Valjda da je taman dovoljno daleko. Nema partizana, nema cetnika, nema ustasa.
Cudno, ali vjerovali ili ne, postoje zemlje u kojima su oni nepostojeci. 

Pa onda dodu na red djeca. Pametni, ma ko da sam ih ja rodila. Hm, fale mi smajlici, mozda s vremenom skuzim da i njih mogu ubacit. Mozda mi to koje pametno dijete kaze. 

Uglavnom, pametna djeca. O ljepoti ne trebam, normalno da su najljepsi. 
Nego pocnu pitanja. Sta da budem kad odrastem? 
E ne znam. Nemam savjeta. Budi posten covjek. Al ne mozes bit posten ako cujes mene da zovem kuma i molim da me ugura negdje da dodem na red za pregled prije smrti. 

Svasta pomalo, malo nekih zlih ljudi, malo lose slike buducnosti, malo onog svi idu, a mi ostajemo, malo zelje da vidimo jel stvarno postoji bolji zivot negdje u bijelom svijetu. 



I tako, sjeli mi, pricali s djecom, pokazali im slike, ma kako bi nam blesava djeca rekla da nece ici, sta oni znaju koliko je 18000 km. 
E pa nisam ni ja znala. Kad smo bili negdje iznad Australije, na letu iz Dubaija, kad se najmlada probudila i zakljucila da je spavala 9 sati u komadu, pa smo pogledale na onom tabletu na sjedalu gdje smo i koliko jos ima papa Strumpf, e pa ima jos puno djeco, jos puno, puno, a cak ni ne vidimo na kugli odakle smo poletjeli. 


Dva dana letenja, najmlade dijete nije piskilo od pocetka leta do Melbournea. Ima problem sa nepoznatim skoljkama i zahodima. 
Zato joj je brat kakao iznad svake zemlje koju smo preletjeli, njemu su zahodi u avionu izgleda bili odlicni za ugnijezdit se. Fino se uvalis i ne mrdas, mozes i zaspat, kud god se nagnes zid je, neces se opruzit po podu. 


Muski odrasli clan obitelji nas je vec cekao. On je bio ovdje vec pet mjeseci. Cucao i camio, dobio vizu, cekali nase vize, dobili, kupili karte isti dan, i tjedan dana poslije, na sam Uskrs, poletjeli. Simbolicno, novo rodenje i za nas. 

Pratili su nas u grupama, na wappu, na messengeru, na viberu, posvuda, svi su bili s nama na putovanju. 
Svima uzbudljivo, a mi ludi od srece, djeca ce napokon vidjet tatu, ma nema straha, nema problema. Bojimo se visine. Ma kakav strah, sve je super, letimo tati. 
Nije fina hrana. Nema veze, jest cemo kad dodemo kod tate. 


I dosli mi. Kad izades s aerodroma sve mirisi na more. 
Svi se smjeskaju. Ko da su blesavi. Svi te pozdravljaju. A ja vec na rubu da viknem koji ti je klinac, sta gledas. 
Ah, taj balkan. 
M se vec navikao, i on se smjeska. Boze, da mi ne pocne i on ici na zivce. 

U ducanima pravo sranje, salame s medom, salame s curryem, salame sa svime osim obicne najobicnije pilece ili purece salamurdine. 
Mlijeka sa tisucu okusa, moras procitat svako slovo da se ne zeznes i ne kupis opet neki novi okus. 

Nema pastete. Jaoj, kako cemo prezivjet. Ah, dobro je, saznajemo da ima, u nekim ducanima, nasa podravka kokosja pasteta. Dobro je, necemo pomrijet od gladi. 

Kruh ne valja. Ima tosta, okus spuzve i okus spuzve s curryem. 
Ma ima sigurno i nekog koji valja, ali treba naci. Hvala Bogu na majci koja me naucila mijesit kruh. Pa sad jedemo sigurno najbolji kruh na Zelandu. 

A kupaonice, ljudi moji. Imas zahod. U njemu skoljka. Nema lavabo. Znaci obrises guzicu, ugasis svjetlo, otvoris vrata, otvoris vrata do, kupaonicu, upalis svjetlo, pa tek onda lavabo. 
I sta sad, bolesnik u meni zeli cijeli dan hodat s krpicom i brisat kvake i prekidace za svjetlo. 
Ali utisavam bolesnika i hodam samo povremeno. 

Imas kadu, i imas tus. Kada ima dvije pipe. Kad kazem dvije pipe, mislim tocno to. 
Kao sto je vec receno, ipak sam ja svjetska zena, proputovala svijeta i svijeta, ali ovako nesto. Dvije pipe. Imas ledenu vodu i imas vrelu vodu. Divotica. 
Imas i tus pa nije bed. Jedino je bed ako imas sasavo dijete koje nece stat pod tus jer nema crijevo nego samo kisu. Kisa je kad imas samo glavu tusa gore pa  te sprica gdje hoce. 
E nema kod nje gdje voda hoce. Tko kaze da se pri tusiranju treba oprat i lice, gdje je to zapisano. 

Zato imas kadu i zdjelicu. I peri misko. 

Na lavabou je jedna pipa, ali nema mjesalice za vodu, nego vrtis malo toplu  malo hladnu, pa dok ne pogodis. 
I u kuhinji je tako. 

Valjda se covjek navikne na te njihove budalastine. 

Navodno da po nekim novijim kucama nije tako. Imaju prave lijepe pipe s jednom ruckom. Navodno, sta ja znam, tu sam tek dva tjedna. 

I tako, ovo je bilo u stilu Muje, dosta mi je i snijega i svega, Kanada je grozna. 

Medutim, ne znam kako je Mujo na kraju odlucio, ali ja definitivno i sasvim sigurno zelim zivjeti ovdje. 
Ne znam gdje bih cekala da otegnem papak. Razmisljam o Francuskoj Polineziji. 
Mislim, sad kad sam ovdje, mogu mastat o svemu, samo nebo je granica. 


Predivno je, prekrasno, gdje god se okrenes ceka te smijesak, ceka te pogled na ocean, ceka te neko prekrasno stablo, a poslije njega je neko jos ljepse, jos nevjerojatnije. A pogled preko oceana, zvuk valova, neprocjenjivo.

Cini mi se da mi je uvod predug, ne znam kako to ide s blogovima. Iako sam takva svjetska zena, puno putovala i puno toga vidjela, nisam se zanimala za blogove osim da povremeno procitam neki, uglavnom kako nesto fino skuhati i jos finije pojesti. 

Pa me sad nagovaraju, jedna Sandra, zna ona dobro koja. Pisi, pisi, ajde pisi, dosadno ti je tamo na kraju svijeta, sta ces radit po cijele dane, pisi blog, pisi blog. 
Pa ajd da vidimo na sta to lici. 


Mozda mi djeca daju koju uputu kako to stvarno treba izgledat.