Radno iskustvo

Moje. Mogu naravno opisati i ono sto vidim sa strane, ali iz svojih cipela, tako da molim nek nitko ovo ne projicira na sebe i kao totalno prihvatljivo svima, jer nemamo svi ista iskustva, dapace, jako su razlicita i zapravo najvise ovise o nasim osobnostima i snalazljivosti rekla bih, a tek onda o radnom iskustvu, pa cak i sposobnosti.

Ja imam posao iz snova. Necu opisivati detalje, nema smisla, jer je meni posao iz snova prakticki bio i posao cistacice kad sam tek stigla. Radim u medijskoj kuci i svaki dan se cudom cudim i pomalo bojim da se ne probudim i nadem opet na onoj strani svijeta.

Dakle kad smo dolazili, dobila sam pametne savjete od svoje sadasnje sefice o tome da ne radim bas bilo kakav posao i da se ne upustam u sto god bilo, jer cu sigurno pronaci ako nista, a ono barem nesto slicno onom sto zelim raditi. Medutim iz perspektive majke troje djece, mislis samo o tome da nemas ni vremena ni prava na izbore, a kamoli izbirljivost.
Moj prakticni savjet, ako pitate za iskustva, za pomoc, za savjete, pitajte hrabre ljude. Pomislio bi covjek, pa svi koji su preletjeli 20000 km da bi zapoceli novi zivot su hrabri. Iznenadili bi se, jako. Puno je ratnika iza tipkovnica, puno je ratnika na portalima, puno je ratnika posvuda, a u realnosti se boje svoje sjene. Zelite da vam savjet daju oni koji su pobijedili ili pobjeduju svoje strahove.

Nije mi doduse nimalo zao zbog tog prvog radnog iskustva, zbog njega sam iskusila jedan razlicit svijet od ovog u kojem sam sad. I ponavljam, meni je i taj prvi posao bio kao san. Jedino sto je financijski bolje ako odmah trazis posao prema svom iskustvu i sposobnostima, naravno.

Dodes na posao, imas trening. Ucili su nas kako da se ponasamo prema ljudima. Ja sam radila u bolnici, svi imaju trening skupa, cistaci, vozaci, doktori, sestre, mi koji smo poceli taj dan, skupa smo slusali o ponasanju. Kazu ti ponasaj se prema svakom pacijentu kao da je tvoja voljena baka. Zamisli da je ona sad u tom krevetu, bespomocna, a oko nje su ljudi bez osmijeha, neljubazni. 

Puno ljudi koji dodu iz nasih prostora to zamjera. Kazu lazna ljubaznost. Nije lazna, nego je naucena. Kako bi bilo super da cijeli svijet ima takvu skolu ljubaznosti.

Naravno, kiwiji su i opusteni pa su stvarno i prirodno nasmijeseni i ljubazni, zapocinju razgovor bilo gdje, u ducanu, na autobusnoj stanici, u dizalu. Pitaju kako si, odakle si, kako se tamo zivi itd.

Radno trziste je ogromno, svi koji zele, naci ce posao. Radne vize nisu jednostavne za dobiti, ali nisu ni nemoguce. Najbolji, najbrzi, i definitivno najsigurniji nacin je preko akreditiranih poslodavaca, kojih je sve vise. Naime, otkako je NZ smanjio broj viza koje izdaju godisnje, sve je vise poslodavaca koji traze akreditaciju od drzave. Ta im akreditacija dopusta da uvezu radnike bez dokazivanja zasto i kako. Dodatni plus je sto se s tom vizom ide u residence nakon dvije godine.

Ono sto se mene, kao zenu, najvise dojmilo ovdje, jest to da na radnom mjestu nisam zena, nego radnica. Ravnopravna bilo kojem muskarcu. Ako imam znanje i sposobnosti, to je jedino sto poslodavca i kolege zanima. Seksizam, rasizam, bulling, sve se strogo kaznjava.

U dvije i pol godine koliko smo ovdje, jos nisam dozivjela da me netko gleda drugacije jer sam zena, da mi itko kaze nesto neprimjereno, jednostavno sam radna kolegica i to je to. Svaka zena koja je ikad radila igdje u Hr i bilo gdje tamo ce znati o cemu pricam i zasto mi je to tako velika stvar.

A tek obitelj! Na zadnjem razgovoru za posao u Hr sam odabrana kao jedna od dvije osobe od sedamsto pocetnih kandidata. Na zavrsnom krugu razgovora mi je receno sazalno, ah, troje djece, da, ok, hm, mislim da je to sve, hvala sto si dosla. Sve do tad sam bila super i najbolja.

Ovdje, na razgovoru za posao, jedna osoba se odusevila na moj odgovor o troje djece, multitasking, veliki plus! Druga osoba me pitala kako kako se pripremam za pubertet, jel me strah, njega je jako strah i nema bas neki plan. Nezamislivo za nase uvjete gdje se bojimo reci da imamo djecu, ili da ih planiramo imati nekad u zivotu.
Super je i to sto imam fleksibilno radno vrijeme, radim od doma kad mi to treba, mogu otici bilo kad ako me neko od djece treba, ako imam roditeljski, ako imam neki lijecnicki pregled, ma bilo sto.

Ono sto nas sve frustrira kad dodemo od nekud gdje smo radili kao bicem gonjeni, je to sto je ovdje sve tako sporo, nenormalno sporo. Pa cupkamo i hopcemo i ne razumijemo, mislim kad posaljem mail zasto mi ne odgovaras iste sekunde, pa radi svoj posao. S vremenom se naviknes. Ja sam sad navikla na to da nije moja briga ni moj problem ako netko iz ureda sjedi i pije kavu dva sata, ili ako ga nema cijeli dan jer je vani na nekim ruckovima, i ja sam nerijetko. Ako ce posao svejedno biti napravljen, tko sam ja da odlucujem o tome kako i kojim tempom, to sto bih ja da je sve gotovo jucer je moj problem. Medutim, na to se naviknes, jer lako je naviknuti se na to da si covjek cak i tamo gdje radis.

Super stvar je i ta sto nismo stranci. Jesmo, ali nismo, jer svi su stranci. I onda te ne gledaju kao dotepenca, kao sto gledaju hrvati bosance, nijemci hrvate, bosance i sve ostale itd. Probijas se ako si ambiciozan, ako stvarno znas ono sto tvrdis, cak i ako ne znas, ali si spreman nauciti.

Kazu mi hvala i molim te milijun puta dnevno, nedavno sam rekla sefici ako moze malo smanjiti, imale smo nekih problema s jednim timom, i ona je za sve sto sam napravila pet puta ponavljala koliko mi je zahvalna, toliko da sam joj rekla daj prestani, u istom smo sranju, sredimo to i nastavljamo dalje. Ali super nesto, super, osjecas se stvarno cijenjen. Za svaku stvar koju ja trebam odraditi me pitaju mozes li, hoces li, sve uz molim te i hvala. I znam da to nije samo kod mene, tako je kod vecine ljudi koji znam na raznim poslovima i raznim radnim mjestima. 

Skoro sam zaboravila dodati jedan dio koji u Hr nisam vidala cesto, probija se pomalo, ali ni priblizno kako je ovdje. Jako puno ljudi s posebnim potrebama je radno aktivno. Na poslovima koje mogu raditi, tipa pakiranje stvari u torbe na blagajni itd.
Klinci pocnu raditi jako rano, vec sa 15 godina mogu raditi negdje, mora biti posao koji nije ni fizicki ni pshicki zahtjevan, primjeren njihovoj dobi.

Svida mi se jako ovakva radna okolina, nadam se da ce takva i ostati.
I da ubacim barem koju fotku, cvijece od sefice nicim izazvane, da mi kaze hvala.

Ili rodendansko, ipak izazvano, mojim rodendanom 😜