Svakodnevica

Dvije I pol godine kasnije, cini se ponekad kao vjecnost, a ponekad kao da smo jucer ostavljali uplakanu obitelj.

Toliko se toga desilo u ove dvije I pol godine, toliko smo se promijenili da ne znam otkud poceti, pa mozda najbolje da opisem neke bitne stvari. Bitne ljudima koji bi otisli, a jos ne znaju kamo, ili onima koji bi dosli ovdje, a ne znaju sto ih tocno ceka.

Bitno je I naglasiti to da ja pisem samo I jedino iz svoje perspektive. Ako nekog zanima kakav je nocni zivot ili tako nesto, nikakve koristi od mene. Ali mogu reci to da pive ima, vina ima, nema kafica na plazama, I tako je lijepo otici na plaze u setnje I uzivati u zvukovima prirode, a ne dare bubabmare koja tresti iz zvucnika, ili bilo kojeg trasha popularnog kod nas. Ima muzeja u koje su ulazi besplatni za stanovnike Aucklanda, ima parkova, suma, setnica, sve je uredeno, I sve je jos uvijek besplatno. Da, jos se uvijek cudim tome da se u najvecoj zabiti izgradilo javne zahode I da su cisti I u njima se nalazi I sapun I toaletni papir.

Ima livada, ima suma, ima svega sto ima I bilo gdje drugdje, ali ako se itko dvoumi oko odlaska jer ne moze napustiti svoje dvoriste, ovo je definitivno predaleko da ide isprobavati. Pokusajte s necim blizim prvo, jeftinije je. I blize.

Nema DM-a, nema Mullera, nema Lidla, nema cvaraka. Ima zamjena za sve, a cak I cvarke mozes kupiti, ali ne svugdje. Medutim, svakom tko se tesko prilagodava na promjene, ili se ne zeli prilagoditi, ne bih preporucila da pokusava, stvarno je daleko, i stvarno je jako razlicito. 

Razlicit je odnos prema ljudima, ovdje ne vices na blagajnicu jer je spora. Spora je zato sto se svakom covjeku nasmijesi, svakom kaze dobar dan, svakom, svakcatom kaze dovidenja I da mu zeli ugodan dan ili vecer, svakom, svakom, svakom kupcu stavi kupljene stvari u torbu, ako je osoba koja inace slaze stvari u torbu na wc-u ili radi nesto drugo. I jednostavno ne mozes biti seronja jer si treci u redu I mislis da bi ti to stoput brze I bolje. Ne bi, mi samo mislimo da sve znamo, da smo najljepsi, najpametniji, najvazniji, naj sve osim da smo precesto najveci seronje.

Promet je uzasan, grozan, strasan. Ja imam fenomenalno radno vrijeme koje sam si birala tako da dolazim I odlazim kad nema guzve. Ali u normalne uredske sate kolone ujutro I popodne bole koliko su spore. Isto se naravno desava I u svakom vecem gradu, I u Zagrebu ti treba sat I pol s jedne strane grada na drugu ako krenes u 5 poslijepodne.

Cijene kuca su stravicne u Aucklandu I jos par gradova. Jako se bunimo I stalno gundamo I na cijene rentanja stana, iako samo pretjerujemo, jer npr mi smo u Zagrebu davali pol place za jadni stancic u prizemlju necije kuce, ovdje dajem malo manje od pola place za veliku kucu s malim dvoristem I duplom garazom. Dakle, da, skupo je, bilo nam je skupo I u Zagrebu.

Vremenska prognoza uvijek laze, ili ako je istinita onda nam ne odgovara. Kad je suncano ok je, sve dok ne vozim, e pa onda me zivcira jer bljesti prejako I vruce mi je u autu, a ne zelim paliti klimu. Kad je kisa zivcira me sto je kisa, a ja bas moram nekud ici umjesto da se doma ususkam s knjigom, jer kisa je samo za to, ususkavanje doma na kaucu. Uglavnom, kao I svugdje u svijetu, klima nam ne odgovara jer smo ljudi I moramo gundati protiv necega, jedva cekamo da zavrsi ovo godisnje doba I pocne iduce, kad pocne ono opet nismo zadovoljni. Karikiram, ali kuzite sto zelim reci.
Realno, klima je umjerena na sjevernom otoku, nema prave zime ni pravog ljeta, temperature se zimi spuste do 6 stupnjeva ujutro, danju budu oko 15 stupnjeva. U jednom danu se izmijene I kisa I sunce I vjetar, sve u par minuta. Na juznom otoku je hladnije I stabilnije vrijeme. Ljeta su topla, ali ne neizdrziva, nikad nema paklenih vrucina kao u Hr. Svejedno se itekako osjeti koliko smo blize suncu, i nevjerojatno je kojom brzinom izgoris ako se nisi zastitio. Kreme za lice, sminka, pa cak i ljetna odjeca najcesce imaju barem minimalnu UV zastitu.

U svakom slucaju, uvijek cemo naci nesto sto nam ne odgovara, I nesto sto nam se cini fenomenalno. Pitanje je samo za svakog osobno, kako zbraja pluseve I minuse. Ako minusi uvijek izgledaju veci, nema tog plusa koji ce ga pobijediti. I to je cinjenica.

Poprilicno se uzjogunimo I narastu nam rogovi kad “nasi” ljudi dodu, pa im pomazemo kako mozemo, I kad jednom odustanu jer nisu imali pravi plan niti razradenu ideju o tome sto zele, odu nazad I kazu kako je sve ovdje bezveze. A mi svi silno volimo sto smo ovdje, sto smo dobili priliku stvoriti novi, sretniji zivot. Osjecaj je kao da zivis na drugoj planeti. I nimalo ne pretjerujem, zbilja, svaki dan se jos uvijek cudim stvarima koje su ovdje normalne, I jos uvijek se pitam je li moguce da smo proveli toliki dio zivota u Hrvatskoj I da nismo znali da ovako nesto postoji. Da mi je netko pricao, vjerojatno bih mu rekla da laze ko pas.
Pa kad netko tako dode, klasicni “nas” covjek, radio bi, ali bas I ne bi. Ne bi bas da mu prljavi cigan bude sef, jer on je samo prljavi cigan, a ja sam, zna se tko sam ja. Ne bi bas da mu zucka kuha kavu, jer sta me gledas glupaco. Ne bi da mi netko mladi objasnjava nesto ili ima vecu placu od mene, jer jel ti znas tko sam ja. I onda znamo sve te stvari, sramota nas je, stvarno sramota reci da, I taj je nas, ali malo neprilagoden, ne moze se uklopiti. Iako znamo da lazemo, moze, svatko se moze uklopiti, ali ne zeli. Ne zeli jer misli da je bolji covjek od drugih. Ne zna da se covjek cijeni po covjecnosti, a ne po boji koze ili koju je skolu zavrsio, ili nije zavrsio.

Mada, moram priznati, sve me manje to smeta, sve se manje trudim pomoci takvima, ima I drugih stvari u kojima covjek moze biti koristan I ispunjen. Sve smo vise prilagodeni nacinu razmisljanja koji kaze tko sam ja da nekom drugom govori sto treba misliti, ili raditi. Svatko bira svoje borbe I svoje puteve.

Pokusat cu u iducih par dana dodati I par crtica o skolstvu, zdravstvu itd, onim svakodnevnim stvarima koje su ljudima zapravo najbitnije kod velikih odluka.