Radno iskustvo

Moje. Mogu naravno opisati i ono sto vidim sa strane, ali iz svojih cipela, tako da molim nek nitko ovo ne projicira na sebe i kao totalno prihvatljivo svima, jer nemamo svi ista iskustva, dapace, jako su razlicita i zapravo najvise ovise o nasim osobnostima i snalazljivosti rekla bih, a tek onda o radnom iskustvu, pa cak i sposobnosti.

Ja imam posao iz snova. Necu opisivati detalje, nema smisla, jer je meni posao iz snova prakticki bio i posao cistacice kad sam tek stigla. Radim u medijskoj kuci i svaki dan se cudom cudim i pomalo bojim da se ne probudim i nadem opet na onoj strani svijeta.

Dakle kad smo dolazili, dobila sam pametne savjete od svoje sadasnje sefice o tome da ne radim bas bilo kakav posao i da se ne upustam u sto god bilo, jer cu sigurno pronaci ako nista, a ono barem nesto slicno onom sto zelim raditi. Medutim iz perspektive majke troje djece, mislis samo o tome da nemas ni vremena ni prava na izbore, a kamoli izbirljivost.
Moj prakticni savjet, ako pitate za iskustva, za pomoc, za savjete, pitajte hrabre ljude. Pomislio bi covjek, pa svi koji su preletjeli 20000 km da bi zapoceli novi zivot su hrabri. Iznenadili bi se, jako. Puno je ratnika iza tipkovnica, puno je ratnika na portalima, puno je ratnika posvuda, a u realnosti se boje svoje sjene. Zelite da vam savjet daju oni koji su pobijedili ili pobjeduju svoje strahove.

Nije mi doduse nimalo zao zbog tog prvog radnog iskustva, zbog njega sam iskusila jedan razlicit svijet od ovog u kojem sam sad. I ponavljam, meni je i taj prvi posao bio kao san. Jedino sto je financijski bolje ako odmah trazis posao prema svom iskustvu i sposobnostima, naravno.

Dodes na posao, imas trening. Ucili su nas kako da se ponasamo prema ljudima. Ja sam radila u bolnici, svi imaju trening skupa, cistaci, vozaci, doktori, sestre, mi koji smo poceli taj dan, skupa smo slusali o ponasanju. Kazu ti ponasaj se prema svakom pacijentu kao da je tvoja voljena baka. Zamisli da je ona sad u tom krevetu, bespomocna, a oko nje su ljudi bez osmijeha, neljubazni. 

Puno ljudi koji dodu iz nasih prostora to zamjera. Kazu lazna ljubaznost. Nije lazna, nego je naucena. Kako bi bilo super da cijeli svijet ima takvu skolu ljubaznosti.

Naravno, kiwiji su i opusteni pa su stvarno i prirodno nasmijeseni i ljubazni, zapocinju razgovor bilo gdje, u ducanu, na autobusnoj stanici, u dizalu. Pitaju kako si, odakle si, kako se tamo zivi itd.

Radno trziste je ogromno, svi koji zele, naci ce posao. Radne vize nisu jednostavne za dobiti, ali nisu ni nemoguce. Najbolji, najbrzi, i definitivno najsigurniji nacin je preko akreditiranih poslodavaca, kojih je sve vise. Naime, otkako je NZ smanjio broj viza koje izdaju godisnje, sve je vise poslodavaca koji traze akreditaciju od drzave. Ta im akreditacija dopusta da uvezu radnike bez dokazivanja zasto i kako. Dodatni plus je sto se s tom vizom ide u residence nakon dvije godine.

Ono sto se mene, kao zenu, najvise dojmilo ovdje, jest to da na radnom mjestu nisam zena, nego radnica. Ravnopravna bilo kojem muskarcu. Ako imam znanje i sposobnosti, to je jedino sto poslodavca i kolege zanima. Seksizam, rasizam, bulling, sve se strogo kaznjava.

U dvije i pol godine koliko smo ovdje, jos nisam dozivjela da me netko gleda drugacije jer sam zena, da mi itko kaze nesto neprimjereno, jednostavno sam radna kolegica i to je to. Svaka zena koja je ikad radila igdje u Hr i bilo gdje tamo ce znati o cemu pricam i zasto mi je to tako velika stvar.

A tek obitelj! Na zadnjem razgovoru za posao u Hr sam odabrana kao jedna od dvije osobe od sedamsto pocetnih kandidata. Na zavrsnom krugu razgovora mi je receno sazalno, ah, troje djece, da, ok, hm, mislim da je to sve, hvala sto si dosla. Sve do tad sam bila super i najbolja.

Ovdje, na razgovoru za posao, jedna osoba se odusevila na moj odgovor o troje djece, multitasking, veliki plus! Druga osoba me pitala kako kako se pripremam za pubertet, jel me strah, njega je jako strah i nema bas neki plan. Nezamislivo za nase uvjete gdje se bojimo reci da imamo djecu, ili da ih planiramo imati nekad u zivotu.
Super je i to sto imam fleksibilno radno vrijeme, radim od doma kad mi to treba, mogu otici bilo kad ako me neko od djece treba, ako imam roditeljski, ako imam neki lijecnicki pregled, ma bilo sto.

Ono sto nas sve frustrira kad dodemo od nekud gdje smo radili kao bicem gonjeni, je to sto je ovdje sve tako sporo, nenormalno sporo. Pa cupkamo i hopcemo i ne razumijemo, mislim kad posaljem mail zasto mi ne odgovaras iste sekunde, pa radi svoj posao. S vremenom se naviknes. Ja sam sad navikla na to da nije moja briga ni moj problem ako netko iz ureda sjedi i pije kavu dva sata, ili ako ga nema cijeli dan jer je vani na nekim ruckovima, i ja sam nerijetko. Ako ce posao svejedno biti napravljen, tko sam ja da odlucujem o tome kako i kojim tempom, to sto bih ja da je sve gotovo jucer je moj problem. Medutim, na to se naviknes, jer lako je naviknuti se na to da si covjek cak i tamo gdje radis.

Super stvar je i ta sto nismo stranci. Jesmo, ali nismo, jer svi su stranci. I onda te ne gledaju kao dotepenca, kao sto gledaju hrvati bosance, nijemci hrvate, bosance i sve ostale itd. Probijas se ako si ambiciozan, ako stvarno znas ono sto tvrdis, cak i ako ne znas, ali si spreman nauciti.

Kazu mi hvala i molim te milijun puta dnevno, nedavno sam rekla sefici ako moze malo smanjiti, imale smo nekih problema s jednim timom, i ona je za sve sto sam napravila pet puta ponavljala koliko mi je zahvalna, toliko da sam joj rekla daj prestani, u istom smo sranju, sredimo to i nastavljamo dalje. Ali super nesto, super, osjecas se stvarno cijenjen. Za svaku stvar koju ja trebam odraditi me pitaju mozes li, hoces li, sve uz molim te i hvala. I znam da to nije samo kod mene, tako je kod vecine ljudi koji znam na raznim poslovima i raznim radnim mjestima. 

Skoro sam zaboravila dodati jedan dio koji u Hr nisam vidala cesto, probija se pomalo, ali ni priblizno kako je ovdje. Jako puno ljudi s posebnim potrebama je radno aktivno. Na poslovima koje mogu raditi, tipa pakiranje stvari u torbe na blagajni itd.
Klinci pocnu raditi jako rano, vec sa 15 godina mogu raditi negdje, mora biti posao koji nije ni fizicki ni pshicki zahtjevan, primjeren njihovoj dobi.

Svida mi se jako ovakva radna okolina, nadam se da ce takva i ostati.
I da ubacim barem koju fotku, cvijece od sefice nicim izazvane, da mi kaze hvala.

Ili rodendansko, ipak izazvano, mojim rodendanom 😜

Skolstvo na NZ

Skolstvo je jako razlicito od Hrvatskog.

Profesori su i ovdje potplaceni kao svugdje, nisu zadovoljni uvjetima rada, iako bi im vjerojatno Hr profesori rekli da se pokriju usima po glavi i sute, jer im je super. Pogotovo jer je skolski kadar u Hrvatskoj daleko skolovaniji nego ovdje.

Imamo tri vrste skola: drzavne, drzavne integrirane (to su vjerske ili skole s posebnim programom, npr Monterssori) i privatne.
Nema udbenika, barem ne onih koji se kupuju. Kupuju se uniforme, za vecinu skola su potrebne, i kupuju se biljeznice i dio pribora. Da ne idem svotama u to koja je cijena pribora za skolsku godinu, najbolje to mogu prikazati tako da kazem da npr komplet biljeznica i pribora za troje djece za jednu skolsku godinu mene kosta otprilike 5 sati mog rada.  Kad to usporedim s Hrvatskom, gdje mi ni cijela mjesecna placa nije bila dovoljna, dakle 40 sati, drasticna je razlika. Ali ponavljam, nema udzbenika, malo je predmeta, vecinu toga rade na laptopima. Gdje onda naravno moram dodati to da smo morali kupiti 3 laptopa, opet, jednostavnije je ovdje jer je tehnologija i opcenito sve neusporedivo jeftinije i iste laptope mogu koristiti cijelo skolovanje. Ako nemate zahtjevnu djecu, da ne imenujem bas svoju 😆

Nema ocjena do koledza, samo procjena u svakom obrazovnom razdoblju, koja opisuje kako dijete razmislja, kako koristi jezik i brojeve, kako se ponasa u odnosu na ucenje, kako se ponasa u odnosu na drugu djecu i ucitelje, i koliko doprinosi kolektivu, bilo skolskom, bilo obiteljskom itd.

Samo je osam predmeta, kasnije ih je jos manje, na desetoj godini padaju na samo pet po svom izboru. To je engleski jezik, umjetnosti, zdravlje i fizicko obrazovanje, matematika i statistika, znanosti, socijalne znanosti (geografija, povijest), tehnologija i strani jezici. I jako su fokusirani na to da djeca provode vrijeme vani.

U skolu se krece s navrsenih 5 godina, obicno dijete krene na sam rodendan, ili dan poslije. Jasno, vise se igraju nego sto uce.

Skolska godina pocinje pocetkom veljace, nije za svaku skolu isti dan, budu razlike i po dva tjedna od skole do skole. Imaju 4 razdoblja, svako traje 10 tjedana, a izmedu imaju po dva tjedna praznika. Ljetni praznici su otprilike od sredine prosinca do pocetka veljace.Bitno za skolu je u kojem kvartu zivite i koji je skola decile. Decile je zapravo financijski status tog podrucja, ako je skola u sirotinjskom kvartu, losija je, jednostavna racunica.

Moja djeca sad imaju 15, 12 i 10 godina. Kad smo tek stigli, prije dvije i pol godine, upisali smo ih u katolicku skolu, bila nam je najbliza i bila je katolicka, sve idealno. Medutim, tada jos nismo znali za ogromne razlike medu skolama, i to da religijske skole same mogu odredivati svoj kurikulum i udzbenike koje ce koristiti na nastavi. Vecina katolickih skola slovi kao odlicne i trazene s dugim listama cekanja, mi smo nabasali bas na onu koja nije bila idealna.

Sad idu u odlicne skole i jako su zadovoljni.

Nema klasicnih ucionica, nego vise kao radionice. Nesto najslicnije nasim ucionicama bi bile one u kojima se odrzava nastava iz jezika, ali i one su razlicite. Ni klupe ni stolci nisu slozeni u nekom strogom redu, sve je sareno i veselo, vise lici na vrticke prostorije nego skolske.

Imaju 3D printere, imaju sve vrste alata, od obicnih busilica do aparata za varenje, djeca tamo dizajniraju, projektiraju, grade, izraduju, oblikuju, uzivaju.

Imaju radionice za dizajn I sivanje odjece. Imaju radionice za umjetnost, gdje crtaju, slikaju, kreiraju, izraduju stvari od razlicitih materijala itd.

Glazbeni nije radionica nego studio, imaju tihe sobe, imaju ni ne znam kakvih sve instrumenata, uce glazbu na nacin da obraduju pjesme npr Davida Bowiea, imaju koncerte (u kazalisnoj dvorani koju isto imaju).

Za dramu imaju dramski studio, za ples imaju plesni studio. 

Za food technologies imaju kuhinju potpuno opremljenu gdje kuhaju sve.

Za kemiju, fiziku i biologiju imaju laboratorije koji izgledaju fenomenalno, tako dobro da mislim da krenem ispocetka tamo, mogla bih skuziti i fiziku i kemiju 😉 Uce tako da rade pokuse, vecina nastave je bazirana na prakticnom radu.

Kad uce kemiju, npr H2O, oni ne uce definicije formule, nego opipljivost. Fizicki su bili u laboratoriju, fizicki su vidjeli, dotaknuli i razgovarali o sastavu, o tome sto se dogada s cime kad se spoji ili odvoji. Potpuno je drugacije kad vidis dijete kako objasnjava ono sto je sposobno razumjeti jer mu je pokazano na nacin da moze razumjeti. Velika razlika, ogromna. 

Ono sto me se jako dojmilo, mi smo bili u kvartovskoj skoli koja je jako dobra, ali nije bas nesto jako posebna, to da imaju ucionice prilagodene djeci s posebnim potrebama. Ne znam koliko skola to ima, sve ili neke, ali je meni izgledalo kao da sam u drugoj dimenziji, nesto nevjerojatno. Nemam nijednu fotku jer sam bila u prevelikom soku i preuzbudena da sve vidim 😁

Dakle imaju ucionice koje su opremljene spravama za vjezbanje za djecu koja ne mogu provesti dan bez fizikalne terapije. Cijeli prostor je prilagoden, imaju posebne sobe za djecu s autizmom kad im treba mir ili bilo sto drugo. Djeca imaju dio nastave u tim ucionicama, ovisno o kojem se predmetu radi, npr na technologies idu u radionice u koje idu i zdrava djeca, ali neke predmete ponekad imaju u tim prilagodenim prostorijama, npr matematiku rade na drugaciji nacin sa djecom s autizmom. Profesorica koja nam je objasnjavala kako stvari funkcioniraju je rekla da individualno prilagodavaju potrebe svakog djeteta. 

Nemam dijete u vrticu, tako da ne znam bas sve u detalje, ali znam  to da se placa puna cijena do trece godine. Od trece godine drzava subvencionira pa imas besplatnih 20 sati tjedno. Razlicite su cijene od vrtica do vrtica, jednako kao i u Hrvatskoj, a razlicita je i kvaliteta usluge. Ono sto je meni upalo u oko kao vidljiva razlika, osim sto ti ne trebaju poznanstva da uopce upises dijete, je to da mozes platiti onoliko koliko ti treba, dakle ako zelis da dijete boravi u vrticu 3 dana tjedno, platit ces toliko, ako zelis vise, placas vise. Mi u Hr nismo imali tu opciju ni u jednom vrticu u koje su moja djeca isla. Cijene jako variraju, i opet bih rekla, puno su nize, puno nize u odnosu primanja i davanja koja imas. 

Opcenito ljudi na sve prigovaraju da je preskupo, ja valjda jos gledam na sve usporedujuci koliko Hr i ovdje, sve je ovdje puno jefinije osim stanovanja, to je priblizno isto ili neznatno jeftinije. I naravno u Hr nismo kupovali skolske uniforme, to sto se tice skole, ali zato ovdje ne kupujemo hrpu ostale odjece za skolu, tako da mislim da to dode otprilike na isto, osim sto su mi zivci mirniji jer nemamo svaki dan svade sta da obucem u skolu i nemam nista u ormaru 😭

Mojim je klincima na pocetku bilo sve jako cudno, nema zadace, nema bas nekih obaveza, i sve ono sto su radili su vec znali jer su doma prosli to gradivo. Brzo su navikli na zivot bez zadace 😝

Jezik dvoje mladih nisu uopce znali, trebalo im je otprilike tri mjesca da komuniciraju ful, sad zvuce kao da su rodeni ovdje. Starija je znala i od samog pocetka je imala najbolje znanje, a kasnije i ocjene iz engleskog. I ostalih predmeta, ali nju je engleski uporno iznenadivao jer kako to da djeca koja su rodena ovdje ne znaju svoj materinji jezik. Pretpostavljam jednako kao sto i sve ostalo, ako ne ucis, ne znas. 

Skole su pripremljene na imigrante i internacionalne studente, imaju ucitelje koji s djecom rade jedan na jedan ili u malim grupama dok djeca ne savladaju jezik.

Izleti su poprilicno razliciti, sve je fokusirano na outdoor, nema maturalaca kao u Hr gdje klinci idu u Spanjolsku biti pijani svaki dan. Ovdje su to sportski kampovi, planinarenje itd. Npr moja najstarija je prosle godine isla u Tongariro nacionalni park, bili su smjesteni u kampu u podnozju vulkana, bili su bez mobitela, potpuno izolirani, kuhali su sami svaki dan, imali pjesacenja na vulkan itd. 

I jasno, jeftiniji su. Cak i prekooceanska putovanja su jeftinija, npr djeca odu u Japan za manje novca nego sto iz Hrvatske djeca odu u London na par dana. 

Jos ne znamo kako je na fakultetima, navodno je tezak prijelaz s koledza na faks radi kolicine ucenja, ali to je nesto sto cemo tek saznati. 

Ah da, ako djeca ne zele ici na faks, vec sa 16 godina mogu poceti zaradivati jer nastavljaju skolovanje u nekom zanatu, ali ne kao u Hr u skoli i ponesto na praksi, nego obrnuto, rade i nesto malo odraduju u skoli. Pocinju kao pripravnici, npr netko zeli biti stolar, ide na koledz do 16te, pronalazi mjesto gdje ce biti pripravnik, tamo ima posao i polaze samo ispite, koji su vise dnevnici rada i prakticni ispiti nego teorija. 

I ima normalnu pripravnicku placu, koja raste s godinama iskustva i kad postane certificirani stolar, elektricar itd. 

Svakodnevica

Dvije I pol godine kasnije, cini se ponekad kao vjecnost, a ponekad kao da smo jucer ostavljali uplakanu obitelj.

Toliko se toga desilo u ove dvije I pol godine, toliko smo se promijenili da ne znam otkud poceti, pa mozda najbolje da opisem neke bitne stvari. Bitne ljudima koji bi otisli, a jos ne znaju kamo, ili onima koji bi dosli ovdje, a ne znaju sto ih tocno ceka.

Bitno je I naglasiti to da ja pisem samo I jedino iz svoje perspektive. Ako nekog zanima kakav je nocni zivot ili tako nesto, nikakve koristi od mene. Ali mogu reci to da pive ima, vina ima, nema kafica na plazama, I tako je lijepo otici na plaze u setnje I uzivati u zvukovima prirode, a ne dare bubabmare koja tresti iz zvucnika, ili bilo kojeg trasha popularnog kod nas. Ima muzeja u koje su ulazi besplatni za stanovnike Aucklanda, ima parkova, suma, setnica, sve je uredeno, I sve je jos uvijek besplatno. Da, jos se uvijek cudim tome da se u najvecoj zabiti izgradilo javne zahode I da su cisti I u njima se nalazi I sapun I toaletni papir.

Ima livada, ima suma, ima svega sto ima I bilo gdje drugdje, ali ako se itko dvoumi oko odlaska jer ne moze napustiti svoje dvoriste, ovo je definitivno predaleko da ide isprobavati. Pokusajte s necim blizim prvo, jeftinije je. I blize.

Nema DM-a, nema Mullera, nema Lidla, nema cvaraka. Ima zamjena za sve, a cak I cvarke mozes kupiti, ali ne svugdje. Medutim, svakom tko se tesko prilagodava na promjene, ili se ne zeli prilagoditi, ne bih preporucila da pokusava, stvarno je daleko, i stvarno je jako razlicito. 

Razlicit je odnos prema ljudima, ovdje ne vices na blagajnicu jer je spora. Spora je zato sto se svakom covjeku nasmijesi, svakom kaze dobar dan, svakom, svakcatom kaze dovidenja I da mu zeli ugodan dan ili vecer, svakom, svakom, svakom kupcu stavi kupljene stvari u torbu, ako je osoba koja inace slaze stvari u torbu na wc-u ili radi nesto drugo. I jednostavno ne mozes biti seronja jer si treci u redu I mislis da bi ti to stoput brze I bolje. Ne bi, mi samo mislimo da sve znamo, da smo najljepsi, najpametniji, najvazniji, naj sve osim da smo precesto najveci seronje.

Promet je uzasan, grozan, strasan. Ja imam fenomenalno radno vrijeme koje sam si birala tako da dolazim I odlazim kad nema guzve. Ali u normalne uredske sate kolone ujutro I popodne bole koliko su spore. Isto se naravno desava I u svakom vecem gradu, I u Zagrebu ti treba sat I pol s jedne strane grada na drugu ako krenes u 5 poslijepodne.

Cijene kuca su stravicne u Aucklandu I jos par gradova. Jako se bunimo I stalno gundamo I na cijene rentanja stana, iako samo pretjerujemo, jer npr mi smo u Zagrebu davali pol place za jadni stancic u prizemlju necije kuce, ovdje dajem malo manje od pola place za veliku kucu s malim dvoristem I duplom garazom. Dakle, da, skupo je, bilo nam je skupo I u Zagrebu.

Vremenska prognoza uvijek laze, ili ako je istinita onda nam ne odgovara. Kad je suncano ok je, sve dok ne vozim, e pa onda me zivcira jer bljesti prejako I vruce mi je u autu, a ne zelim paliti klimu. Kad je kisa zivcira me sto je kisa, a ja bas moram nekud ici umjesto da se doma ususkam s knjigom, jer kisa je samo za to, ususkavanje doma na kaucu. Uglavnom, kao I svugdje u svijetu, klima nam ne odgovara jer smo ljudi I moramo gundati protiv necega, jedva cekamo da zavrsi ovo godisnje doba I pocne iduce, kad pocne ono opet nismo zadovoljni. Karikiram, ali kuzite sto zelim reci.
Realno, klima je umjerena na sjevernom otoku, nema prave zime ni pravog ljeta, temperature se zimi spuste do 6 stupnjeva ujutro, danju budu oko 15 stupnjeva. U jednom danu se izmijene I kisa I sunce I vjetar, sve u par minuta. Na juznom otoku je hladnije I stabilnije vrijeme. Ljeta su topla, ali ne neizdrziva, nikad nema paklenih vrucina kao u Hr. Svejedno se itekako osjeti koliko smo blize suncu, i nevjerojatno je kojom brzinom izgoris ako se nisi zastitio. Kreme za lice, sminka, pa cak i ljetna odjeca najcesce imaju barem minimalnu UV zastitu.

U svakom slucaju, uvijek cemo naci nesto sto nam ne odgovara, I nesto sto nam se cini fenomenalno. Pitanje je samo za svakog osobno, kako zbraja pluseve I minuse. Ako minusi uvijek izgledaju veci, nema tog plusa koji ce ga pobijediti. I to je cinjenica.

Poprilicno se uzjogunimo I narastu nam rogovi kad “nasi” ljudi dodu, pa im pomazemo kako mozemo, I kad jednom odustanu jer nisu imali pravi plan niti razradenu ideju o tome sto zele, odu nazad I kazu kako je sve ovdje bezveze. A mi svi silno volimo sto smo ovdje, sto smo dobili priliku stvoriti novi, sretniji zivot. Osjecaj je kao da zivis na drugoj planeti. I nimalo ne pretjerujem, zbilja, svaki dan se jos uvijek cudim stvarima koje su ovdje normalne, I jos uvijek se pitam je li moguce da smo proveli toliki dio zivota u Hrvatskoj I da nismo znali da ovako nesto postoji. Da mi je netko pricao, vjerojatno bih mu rekla da laze ko pas.
Pa kad netko tako dode, klasicni “nas” covjek, radio bi, ali bas I ne bi. Ne bi bas da mu prljavi cigan bude sef, jer on je samo prljavi cigan, a ja sam, zna se tko sam ja. Ne bi bas da mu zucka kuha kavu, jer sta me gledas glupaco. Ne bi da mi netko mladi objasnjava nesto ili ima vecu placu od mene, jer jel ti znas tko sam ja. I onda znamo sve te stvari, sramota nas je, stvarno sramota reci da, I taj je nas, ali malo neprilagoden, ne moze se uklopiti. Iako znamo da lazemo, moze, svatko se moze uklopiti, ali ne zeli. Ne zeli jer misli da je bolji covjek od drugih. Ne zna da se covjek cijeni po covjecnosti, a ne po boji koze ili koju je skolu zavrsio, ili nije zavrsio.

Mada, moram priznati, sve me manje to smeta, sve se manje trudim pomoci takvima, ima I drugih stvari u kojima covjek moze biti koristan I ispunjen. Sve smo vise prilagodeni nacinu razmisljanja koji kaze tko sam ja da nekom drugom govori sto treba misliti, ili raditi. Svatko bira svoje borbe I svoje puteve.

Pokusat cu u iducih par dana dodati I par crtica o skolstvu, zdravstvu itd, onim svakodnevnim stvarima koje su ljudima zapravo najbitnije kod velikih odluka.

Nismo jednaki - i to je ok

I znamo da nismo jednaki, ali uporno se pokusavamo natjerati medusobno da razmisljamo jednako, da budemo isti, poslusaj mene jer ja znam, nemoj grijesiti jer ja znam, sve cu ti reci i samo napravi kako ti kazem, bit ces odusevljen. 

Samo sto neces. 

Otkako me vise ne zanima hrvatska politika, skolstvo, zdravstvo itd, bescutno pratim teme kakve nikad nisam planirala, nesto sto mi je nekad bilo blesavo i to su mogli oni koji nemaju nikakvih drugih problema. E pa hvala Bogu, neka i meni napokon takvih tema.  Ali kazem bescutno jer uvijek ce biti netko tko ce reci, aha, fino, sad te vise ne zanima. Pa iskreno - ne zanima. Ja sam se, da to kazem onako zdravo seljacki, govana najela, svacijih. 

I naravno, tema imigracije je popularna, od toga da ljudi svakodnevno pitaju kako je, je li stvarno toliko bolje, do onih koji tvrde da nigdje nije dobro kao doma i savjetuju svima da ni ne pokusavaju. 

Pa rekla bih ovako, meni je bolje, nemjerljivo bolje. Medutim, ima ljudi kojima nije. Ima ljudi koji su bili u nekoliko drzava kao imigranti, i nisu uspjeli. Na kraju je nebitno zbog cega, nekom nedostaje mama toliko da ne moze izdrzati, meni je mama poticaj da izdrzim jer kad je najteze i kad dusa boli, pomislim na to sto je ona sve izdrzala za svoju djecu. 

Nekom nedostaje miris jadranskog mora, nekom dvoriste, nekom pas, nekom macka, nekom prijatelji, nekom paska janjetina...

A svi medusobno pokusavamo uvjeriti one druge da moje valja, a tvoje ne valja. Pa cemu to? 

Dopustimo to da smo razliciti, vrlo razliciti. Dopustimo to da svatko pokusa za sebe. Da prestanemo govoriti nemoj, ja sam probao, to ti bas i ne valja. Ili da prestanemo nagovarati - pokusaj i ti, vidjet ces kako je super. 

Nitko od nas ne zna kako koja obitelj ili osoba dise, razmislja, i koje su im potrebe. 

Poznajem ljude koji su dosli i uspjeli iz nicega i s placom minimalnom placom u par godina stvoriti sto ne bi doma ni za tri zivota, ali isto tako poznajem ljude kojima nigdje nije dobro i koji se jednostavno ne znaju prilagoditi promjenama. 

I to je ok, svatko kako moze i zna. 

Zanimljivo je dakako da oni koji najvise vicu ovdje nista ne valja nisu nigdje uspjeli i nigdje im ne valja. Valjda neka samoobrana od samog sebe, najteze je priznati sebi samom da nista ne ide od ruke, a nije splet okolnosti nego vlastitog karaktera. 
Neki ljudi hodaju svijetom i traze srecu, ali ne znaju sto je to zapravo. Sreca se ne pronalazi u drugim ljudima ako ju ne nades u sebi. Ako ti je casa uvijek napola prazna, svugdje ce biti tako, i na zemlji i na marsu. 

Ono sto mene osobno veseli da smo dosli ovako daleko, osim sto sam ja svaki dan jos uvijek kao Alisa u zemlji cudesa i svaki dan se cudom cudim da idem na posao kao Alisa, totalno izgubljena i u nevjerici da takva radna mjesta postoje, je to da ce moja djeca iskusiti samo to. 

Nece iskusiti gnjev sefova koji su se doma posvadali i dosli se iskaliti na radnicima, nece iskusiti gnjev sefova koji su nesto zeznuli pa krive radnike, nece iskusiti podmetanje kolega jer, pa ne znam zasto, jer smo takvi valjda. Veseli me sto ce moja djeca nauciti ovdje kakvi trebaju biti radnici, kolege, sefovi. Bit ce razmazeni. Veseli me to silno, i to sto sretno i bez stresa idu u skolu, i sto im je tamo lijepo, sve mi to znaci najvise, i nitko i nista mi ne moze toliko nedostajati koliko mi znaci njihova sreca i buducnost. 

Mozda jednog dana. Ali do tad, pustimo jedni druge da sami donosimo svoje odluke, da sami pogrijesimo i popravimo sto se popraviti da, pustimo da drugi pokusaju sami, da se uvjere da mogu ili ne mogu. Pustimo male sitne korjencice na puno mjesta, umjesto jednog dugackog u dubokom bunaru iz kojeg ne vidimo ni sunca. Dajmo sebi priliku.

Jedan ozbiljni post

Nisam neka blogerica, ocito. Medutim, kako je ovo poprilicno udaljena zemljica od cijelog svijeta, ljudi nekad misle da je dovoljno doci ovdje i cekat ce ih crveni tepih, zabave osmisljene samo za njihove interese i zelje, vremenska prognoza prilagodena njima, jer su eto, tako divno odlucili baciti se na taj daleki put. Paaa, imam jednu novost, to sve se nece desiti.

Puno "nasih" ljudi dode, mi mladi smo se nekako povezali pa pokusavamo pomoci kome treba i kako mozemo. Neki grebu noktima i zubima da ostanu jer vide bolju buducnost za svoju djecu, nema kumova ni rodaka, sve ide posteno. Osim naravno ako imas posla sa opet "svojima", tad moze i neposteno.
Neki dodu i placu od prvog dana; ja ovdje nemam svog automehanicara, ja ovdje nemam koga nazvati kad sam bolestan, nema moje sljive/tresnje/kamena/nastavi niz.
Za njih bi bilo dobro da nisu bacili pare u vjetar jer na kraju cijele price nisu stigli ni uzivati u kulturama i prirodi razlicitoj od icega sto su ikad vidjeli.
Kazu idem ja nazad, tamo me ceka kuca bez kredita. E pa jos jedno prosvjetljenje ekipo, ako zivite sa svekrvom i jedva cekate da otegne papak to vam nije bas odraslo ni normalno.

Zatim imamo mlade ljude, do trideset godina, koji dodu na working holiday vizu. To je viza zamisljena tako da mladi rade i putuju, upoznaju nove ljude, nove kulture, da vide svijeta i dozive neponovljiva iskustva. Velik dio tih ljudi dode i vidi zivotne prilike u tudoj zemlji pa pozeli da ta zemlja postane i njihov dom, pa i oni grebu kako mogu i znaju da dodu do vize koja im dopusta ostanak.

Nazalost, neki mladi dodu i placu od prvog dana; fali mi mama, fali mi dalmatinsko sunce/tresnja/visnja/nastavi niz. I onda jos kazu, pa i svi novozelandani koji su bili u Hrvatskoj tvrde da je predivna. Da, budalo, predivna nego sto je! A znate zasto? Zato sto su otisli tamo uzbudeni, sretni sto vide nesto novo, drugacije. Nisu zamislite, plakali za svojom palmom, za mirisom feijoje, nisu kukali kad su placali ulaznice u nacionalne parkove(koje vi ovdje ne placate), nisu kukali sto u tim parkovima nisu svugdje uredene setnice, postavljeni wc-i a u njima wc papir, sapun i tekuca voda(sto vi ovdje imate),nisu kukali ni kad su placali ulaznice u muzeje(koje vi ovdje, opet, ne placate) itd. itd. Nisu kukali ni cmizdrili nego su uzivali do maksimuma, vratili se ovdje i kad pitaju odakle ste, oduseve se i kazu o Hrvatska je predivna. Pa tako kazu i Francuska je predivna, Tajland je raj, Fiji je zakon, jer su uzivali svugdje.
Zato preporucujem mladim ljudima koji su posebno placljivi i njezni da za putovanja odaberu druge destinacije jer ovdje nije lijepo, nema ni mamine spize ni ekipe iz kvarta.

I onda imamo nas, imigrante koji nisu isli u potjeru za velikom lovom, toga vise nigdje nema. Nego ono kad kazes djeci da uvijek moraju biti posteni, a cim zdravlje zaskripi zovem kuma, daj molim te uguraj ga negdje da se spasi jos dok se ima sto spasiti. Toliko o postenju.
Pa imas skolstvo u kojemu nista ne valja tako da ga preskacem, nije vrijedno spomena. Svaka cast svakom tko se odluci biti ucitelj hrvatskoj djeci, ili je jako lud ili je jako hrabar.
Pa imas zaposljavanje. Opet kum, rodo, stric itd. Sve posteno.

I na kraju odlucis otici a narod sere sve u sesnaest, pa kud ces, bit ce bolje. Napustas svoju domovinu? Izdajnice! Idete? Aaa vratit cete se vi, nigdje se ne zivi dobro kao kod nas.
Ali ides, ides unatoc svom strahu jer zelis zivot svojoj djeci, jer mislis da prezivljavanje u mocvari hdz/sdp gdje si bio devedesprve nije zivot.

Dodes ovdje, sve ti je cudno, neobicno. U skolama ti zele pomoci. U banci ti zele pomoci. I u posti. I na poslu( osim ako radis kod "svojih"). Svi zele da ti bude lijepo, da napredujes, da naucis vise, da se prilagodis. Dugo se okreces iza leda i cekas kad ce te netko ipak zaskociti, aha, sad kad ti je fino, e sad cemo ti pokazati. I onda s vremenom shvatis, stvarno moze biti dobro. Postoji zivot van Hrvatske! A cak, pazite sad ovo, cak postoji i ekipa, postoji i piva i klopa i pjesma i izlasci, sve postoji ako te zanima i ako to zelis vidjeti.

Ovdje sam sesnaest mjeseci. U tih sesnaest mjeseci sam cistila, prodavala hamburgere, radila u administraciji, sad radim u medijima opet administracija. Kad sam dobila ponudu za ovaj posao prethodni poslodavac mi je ponudio povisicu od $23000. To mi se u Hrvatskoj ne bi dogodilo u 23000 zivota. Moja jedina povisica ikad je izgledala ovako: vodis kompletne internacionalne klijente, stvarno si super, odlucio sam ti dati povisicu jer ju zbilja zasluzujes. Dobit ces 300 kn. Ha, sta kazes? Naravno ne odmah, to stupa na snagu za sest mjeseci.
Ha, kakva je to sreca bila!
Koje smo mi budale zapravo. Ispranih mozgova, mislimo ako nas je negdje posadilo tu moramo i krepat. Zivot postoji ljudi! Dostojanstven posten zivot u brojnim svjetskim odredistima.

Ono sto me imigracija naucila cijeniti, to je da su i moji roditelji ucinili isto, na drugi nacin. Izgubili jedan dom, sagradili su novi, skolovali cetvero zenske(a znamo da je to malo teze, ulosci, sminka, cipele, odjeca, prazan mi je ormar, cipele) djece, i rasirili ruke kad smo odlazili, pozeljeli nam srecu jer znaju da mi cinimo za svoju djecu ono sto su oni cinili za nas.
Nerijetko me fizicki boli koliko mi nedostaju oni, sestre i necakinje. Da ih samo na tren stisnem. Ali moja obitelj je na prvom mjestu, i moj dom je u mojoj obitelji.

I za kraj nekoliko savjeta svima koji zele otici, bilo kuda. Ako ste obitelj, dogovorite se. Nemojte da jedan odlucuje jer to nece valjati. Ako ste sami, dozivite to kao avanturu, uzivajte.
Ako ste previse vezani uz krusku/crvene crijepove/miris lavande/nastavi niz, pokusajte prvo nesto blize. Da ne gubite vrijeme i novac na daleko.

Ako stvarno zelite doci, javite se, malo nas je, ali dovoljno da pomognemo.

Krenuli smo i u skolu

Dakle, to je iskustvo. Kupili uniforme. Svako dijete je naravno i sretno i nesretno. \

Jer mala bi suknju, a zimska uniforma nema suknju. 

Velika je zbog toga sretna, ali je nesretna zbog cipela. Kasnije je najsretnija zbog cipela, ali nema dindurija po usima ni oko vrata, pa ajd moze zbog toga malo bit nesretna. 

Muskom celjadetu se naravno zivo fucka i cim se bude islo u pizamama i u skolu on ce prvi doci tako. 

Docekala nas ravnateljica, satra se zena od ispricavanja sto nije zapamtila sva tri cudna imena nase djece, nego samo jedno, najmlade, naravno kad se ona svugdje gura. 

Ostavljamo djecu, ja kao prava majka placem naravno, bojim se, stajaznamcega, pojest ce ih neka ptica ili vuk. Izgleda da ovdje roditelji ne cmizdre zbog svakog djetetovog prdca i cini mi se da cu se stvarno ja najteze uklopit. 

Ravnateljica nas poslala na kavu, djeca ostala, ja brisem balce, sta cu kad sam neprilagodena. 

Otisli na kavu u neki fensi dio grada, tamo necemo zivjet, nije to moj dir ni moja Jaska, mi smo seljaci, jos cemo birati svoje mjestasce pod suncem.

Ali popili kavu, prolandrali okolo, treba radit i kolac jer musko dijete slavi rodendan, treci dan. 

Naime, slavili smo jedan dan jer je bio neradni, prije rodendana. 

Bili smo u akvariju, fantazija cista, predivno. 

Da bar nisam takav papak i imam hrabrosti stvarno zaroniti i vidjet taj svijet uzivo. Al sam papak pa nema smisla ni da razmisljam o tome, bili smo u akvariju i to je meni poznatoj avanturistici sasvim dovoljno. 

M i veliko dijete vec pregovaraju o ronjenju s morskim psima.

Pa smo posjetili najvaznije mjesto na svijetu, naravno, bilo gdje na svijetu, opet mekdonalds. Pojeli slaniju hranu nego doma. Cudili se sporim radnicima, zenama u haljinama i carapama bez cipela, djeci koja se ne drze nikakvog reda ni discipline. 

To je bio prvi dan. 

E onda je dosao sam dan rodenja, ali ovdje. To je ranije. Pa je dijete pametno odlucilo da on slavi i sutra, jer zapravo se sutra rodio. 

Pa je tako valjalo raditi torte dan za danom, jer kad smo vec napravili takvu zbrku, da barem budemo sigurni da smo proslavili rodendan. 

Kako je bilo u skoli? 

Super, fenomenalno, mama, tata, cekaj ja sad pricam, ne nego ja, i tako uglas svo troje, a ja naravno opet placem ali ovaj put u sebi, jer ako opet vide suze netko ce mi ponudit tablete. 

Hvala Bogu, hvala Bogu, bilo im je super. 

Svi su bili dragi, svi su im pomagali, oni su drugu djecu i profesorice poducavali hrvatski, sve im se svida, jos nisu stigli njihovi laptopi pa su radili na nekim skolskim, ali nema veze jer sve je super, mala vec ima najbolje frendice, on je glavni nogometas, a darovit je koliko i ja za miss svijeta i mir u svijetu ( pozdrav Tamy ).

Najstarija je u soku, nije sigurna jel to sto rade iz matematike sala, ili stvarno to rade, nesto joj se cini prelagano. 

Drugi dan vec je mala dosla i obavijestila nas da se neki klipan zaljubio u nju, jadan mali ne zna da ona kad odraste namjerava dovest sebi zenika iz Hrvatske. 

Sina cemo bogato udat, samo ga treba dobro hranit, nekakvi su im decki bezvezni, moje lijepo dijete, i to uopce nije subjektivno, ce bit pravi frajer kad odraste. I prestane vjerovat da je najbolji nogometas na svijetu. 

I tako, svida mi se i dalje, ne bih htjela da se mi njima iz nekog razloga ne svidimo. I dalje mislim, ne, sigurna sam, da je ovdje sve moguce, i da se svi snovi nase djece mogu ostvariti. Da mogu raditi sto pozele umjesto da gledaju sto je pozeljno na burzi rada.

Ne svida mi se bas sto puno ljudi hoda okolo u pidzamama. Zapravo, ne da mi se to ne svida. Samo moram saznati jesu to pidzame za van, a doma imaju pidzame za spavanje. Jer ako hodaju okolo u pidzamama i onda tako idu u krevet, e to mi se ne svida iako ja ne idem s njima, pa me ne bi trebalo bit briga. 

Ali to je jace od mene, ipak je to u mom mentalitetu, da gurnem nos i tamo gdje ne treba. Ako imaju pidzame za van i za po doma, onda ok, sve pet. 

Nesto mi se ne svida

Bili smo u Sheakspear Regional Parku. 

Putem do tamo smo stali u Whanagaparaoa, mozebit i da sam pogresno napisala, naime cim smo dosli odlucila sam da tu zelim zivjeti, bez obzira gdje ce djeca i muz, ja cu tamo. 

Naravno, ne mozes se njih tako lako rijesit. Prate me u stopu. 

I uvijek su gladni. Majcini geni valjda. 

Tako smo stali u tom mom novom gradu u kojem cu docekati starost, udaljen je nekih pola sata od Aucklanda. 

Klupe i stol uz zaljev, cekaju samo nas. Izvlacimo kobasice i salame, cipsevi padaju po podu. 

Naravno, u ducanu smo se svadali oko okusa koje cemo odabrati, sve nam je nesto cudno i sumnjivo.

Salame s okusom meda, cips s octom, cudne neke stvari. 

I tako lijepo sjednemo, jedemo, uzivamo u pogledu, ja vec bahato biram u kojoj cu ulici gledati kuce. Jer necu sad doselit tamo pa zivjet negdje da ne vidim ocean, iza neke kucerine ili drveta. 

Odlucimo krenuti dalje, pospremamo svoje smece, kad neko od moje pametne djece odluci bacit komad kruha ili salame prema vodi. 

Pa i ta djeca stvarno, mogli smo si kupit ribice. I to one na baterije. Ne trebas ih ni hranit. 

Uglavnom, ne volim ptice, bojim ih se bas bas. A glupe ptice lete naravno na hranu koja su ne bas jako pametna djeca odlucila bacit. 

Ostavila sam ih sve u nevolji i pobjegla u auto. Nek se spasavaju sami. 

Odatle smo izvukli zivu glavu i otisli napokon do tog parka. Predivno nesto, fascinantno. 

Medutim, ulazimo kroz ogradu koja nam se otvori i zatvori za nama, nesto kao Jurassic Park. Malo mi je  i to sumnjivo. 

Da nas nece nesto pojest tamo. 

Ali odmah na pocetku srecemo ovce. Drage glupe ovce koje te ne zele ozlijedit, leze na suncu i jedva da imaju volje za disanjem, tu i tamo koja nesto i zvace, ali cini mi se da je to onako, kao infuzija, samo da ne odapne. 

Malo dalje srecemo krave, one su mi jos draze, normalne pristojne zivine, nit lamacu niti trce za tobom mahnito. I njih smo malo pogledali, tu vec smisljam planove, cemu trazit neke uredske poslove kad mogu lijepo nabavit koju kravicu i nekud na selo. 

Ipak smo mi seljaci u dusi i nismo nimalo obozavatelji grada. 

Iz parka odlazimo na Orewa beach. To je neka poznata plaza, zbilja je velicanstveno. 

Meni je dozivljaj cak i to sto mi je horizont na dijelovima samo voda i nebo, nema kopna. 

Iako svjetska putnica, nisam to jos imala prilike vidjeti. 

Samo voda i nebo. Predivno nesto. 

Plaza je prekrasna, kupimo si kavu u mekdonaldsu, djeca  uzicaju sladoled, sjedimo na klupi i pijuckamo kavu, svadaju se opet oko cipsa, naravno. 

Uzeli smo im i kupace, ali ne damo im ipak da se kupaju, a to smo dogovorili i doma, nema kupanja ako bude oblacno, i stvarno je oblacno. 

Oni se svejedno smoce do guzice, i neka, bas im je fino. Voda je topla i vani je zapravo toplo, ali mi se drzimo svih onih savjeta, ne hodajte bosi po plocicama, navucite potkosulje, nema kupanja jer nema sunca..

M i ja uzivamo, ja vec selim u svoj Whangakakolisezvase, to ce biti moja nova Jaska. 

Vracaju se klinci i ona moja vec spomenuta pametna koju sam mogla i ostavit negdje putem da sam ja bila pametnija, baci gadnim pticurinama cips. 

I naravno one se sjate ko muhe na drek. Jer su grozne i uzasne i jer im je necije neuzgojeno dijete bacilo cips. 

A mogla sam ih samo izgubit negdje usput. Da sam razmisljala o pticama. Mislim da je majcinstvo precijenjeno, stvarno. 

I jos mi se smiju, nisu bas pametni, mogli bi ostat tamo. 

Naravno, ne ostavljam ih, moguce da su spaseni samo zato sto je protuzakonito napustit tako djecurliju. 

I eto, ne svida mi se to. Od svih zemalja na svijetu mi odaberemo ovu u kojoj ima valjda pticurina za napunit cijeli svijet. 

Ima i  pcela. Samo cekam. 

Tamo gdje garantirano nema nijedne pcele ja cu nagazit na dvije. I to nagazit, jer sam prokleti baksuz koji ju nekako nade tamo gdje je nema. 

Mozda mi je to kazna jer jako volim lijekove, naime tablete su meni kao stikle, volim ih birati, volim da su u lijepim kutijicama i da uvijek imam tabletu za sve. 

Pa da se onda malo druzim i s injekcijama.

Sve u svemu, upratila sam da kod nas na dvoristu ujutro dode neka crna ptica, izgleda opako, ode oko pola devet, tako da poslije toga mogu objesit ves na susilo vani npr.

Eto, za one koji se boje ptica, a znam da ih ima, obavijest da ovdje moze biti gadno. I sad se pitam kako ce biti u mojoj Whangajaski koju sam zapravo vec promijenila i nasla si jos dvije, a mozda i tri nove Jaske za zivot. 

Morat cemo ipak sve pregledati pa onda odluciti. Do tad, bit cemo u guzvovitom Aucklandu, koji je isto predivan, ali mi smo seljaci, nismo gradska ekipa, a posebno ne velegradska.