Radno iskustvo

Moje. Mogu naravno opisati i ono sto vidim sa strane, ali iz svojih cipela, tako da molim nek nitko ovo ne projicira na sebe i kao totalno prihvatljivo svima, jer nemamo svi ista iskustva, dapace, jako su razlicita i zapravo najvise ovise o nasim osobnostima i snalazljivosti rekla bih, a tek onda o radnom iskustvu, pa cak i sposobnosti.

Ja imam posao iz snova. Necu opisivati detalje, nema smisla, jer je meni posao iz snova prakticki bio i posao cistacice kad sam tek stigla. Radim u medijskoj kuci i svaki dan se cudom cudim i pomalo bojim da se ne probudim i nadem opet na onoj strani svijeta.

Dakle kad smo dolazili, dobila sam pametne savjete od svoje sadasnje sefice o tome da ne radim bas bilo kakav posao i da se ne upustam u sto god bilo, jer cu sigurno pronaci ako nista, a ono barem nesto slicno onom sto zelim raditi. Medutim iz perspektive majke troje djece, mislis samo o tome da nemas ni vremena ni prava na izbore, a kamoli izbirljivost.
Moj prakticni savjet, ako pitate za iskustva, za pomoc, za savjete, pitajte hrabre ljude. Pomislio bi covjek, pa svi koji su preletjeli 20000 km da bi zapoceli novi zivot su hrabri. Iznenadili bi se, jako. Puno je ratnika iza tipkovnica, puno je ratnika na portalima, puno je ratnika posvuda, a u realnosti se boje svoje sjene. Zelite da vam savjet daju oni koji su pobijedili ili pobjeduju svoje strahove.

Nije mi doduse nimalo zao zbog tog prvog radnog iskustva, zbog njega sam iskusila jedan razlicit svijet od ovog u kojem sam sad. I ponavljam, meni je i taj prvi posao bio kao san. Jedino sto je financijski bolje ako odmah trazis posao prema svom iskustvu i sposobnostima, naravno.

Dodes na posao, imas trening. Ucili su nas kako da se ponasamo prema ljudima. Ja sam radila u bolnici, svi imaju trening skupa, cistaci, vozaci, doktori, sestre, mi koji smo poceli taj dan, skupa smo slusali o ponasanju. Kazu ti ponasaj se prema svakom pacijentu kao da je tvoja voljena baka. Zamisli da je ona sad u tom krevetu, bespomocna, a oko nje su ljudi bez osmijeha, neljubazni. 

Puno ljudi koji dodu iz nasih prostora to zamjera. Kazu lazna ljubaznost. Nije lazna, nego je naucena. Kako bi bilo super da cijeli svijet ima takvu skolu ljubaznosti.

Naravno, kiwiji su i opusteni pa su stvarno i prirodno nasmijeseni i ljubazni, zapocinju razgovor bilo gdje, u ducanu, na autobusnoj stanici, u dizalu. Pitaju kako si, odakle si, kako se tamo zivi itd.

Radno trziste je ogromno, svi koji zele, naci ce posao. Radne vize nisu jednostavne za dobiti, ali nisu ni nemoguce. Najbolji, najbrzi, i definitivno najsigurniji nacin je preko akreditiranih poslodavaca, kojih je sve vise. Naime, otkako je NZ smanjio broj viza koje izdaju godisnje, sve je vise poslodavaca koji traze akreditaciju od drzave. Ta im akreditacija dopusta da uvezu radnike bez dokazivanja zasto i kako. Dodatni plus je sto se s tom vizom ide u residence nakon dvije godine.

Ono sto se mene, kao zenu, najvise dojmilo ovdje, jest to da na radnom mjestu nisam zena, nego radnica. Ravnopravna bilo kojem muskarcu. Ako imam znanje i sposobnosti, to je jedino sto poslodavca i kolege zanima. Seksizam, rasizam, bulling, sve se strogo kaznjava.

U dvije i pol godine koliko smo ovdje, jos nisam dozivjela da me netko gleda drugacije jer sam zena, da mi itko kaze nesto neprimjereno, jednostavno sam radna kolegica i to je to. Svaka zena koja je ikad radila igdje u Hr i bilo gdje tamo ce znati o cemu pricam i zasto mi je to tako velika stvar.

A tek obitelj! Na zadnjem razgovoru za posao u Hr sam odabrana kao jedna od dvije osobe od sedamsto pocetnih kandidata. Na zavrsnom krugu razgovora mi je receno sazalno, ah, troje djece, da, ok, hm, mislim da je to sve, hvala sto si dosla. Sve do tad sam bila super i najbolja.

Ovdje, na razgovoru za posao, jedna osoba se odusevila na moj odgovor o troje djece, multitasking, veliki plus! Druga osoba me pitala kako kako se pripremam za pubertet, jel me strah, njega je jako strah i nema bas neki plan. Nezamislivo za nase uvjete gdje se bojimo reci da imamo djecu, ili da ih planiramo imati nekad u zivotu.
Super je i to sto imam fleksibilno radno vrijeme, radim od doma kad mi to treba, mogu otici bilo kad ako me neko od djece treba, ako imam roditeljski, ako imam neki lijecnicki pregled, ma bilo sto.

Ono sto nas sve frustrira kad dodemo od nekud gdje smo radili kao bicem gonjeni, je to sto je ovdje sve tako sporo, nenormalno sporo. Pa cupkamo i hopcemo i ne razumijemo, mislim kad posaljem mail zasto mi ne odgovaras iste sekunde, pa radi svoj posao. S vremenom se naviknes. Ja sam sad navikla na to da nije moja briga ni moj problem ako netko iz ureda sjedi i pije kavu dva sata, ili ako ga nema cijeli dan jer je vani na nekim ruckovima, i ja sam nerijetko. Ako ce posao svejedno biti napravljen, tko sam ja da odlucujem o tome kako i kojim tempom, to sto bih ja da je sve gotovo jucer je moj problem. Medutim, na to se naviknes, jer lako je naviknuti se na to da si covjek cak i tamo gdje radis.

Super stvar je i ta sto nismo stranci. Jesmo, ali nismo, jer svi su stranci. I onda te ne gledaju kao dotepenca, kao sto gledaju hrvati bosance, nijemci hrvate, bosance i sve ostale itd. Probijas se ako si ambiciozan, ako stvarno znas ono sto tvrdis, cak i ako ne znas, ali si spreman nauciti.

Kazu mi hvala i molim te milijun puta dnevno, nedavno sam rekla sefici ako moze malo smanjiti, imale smo nekih problema s jednim timom, i ona je za sve sto sam napravila pet puta ponavljala koliko mi je zahvalna, toliko da sam joj rekla daj prestani, u istom smo sranju, sredimo to i nastavljamo dalje. Ali super nesto, super, osjecas se stvarno cijenjen. Za svaku stvar koju ja trebam odraditi me pitaju mozes li, hoces li, sve uz molim te i hvala. I znam da to nije samo kod mene, tako je kod vecine ljudi koji znam na raznim poslovima i raznim radnim mjestima. 

Skoro sam zaboravila dodati jedan dio koji u Hr nisam vidala cesto, probija se pomalo, ali ni priblizno kako je ovdje. Jako puno ljudi s posebnim potrebama je radno aktivno. Na poslovima koje mogu raditi, tipa pakiranje stvari u torbe na blagajni itd.
Klinci pocnu raditi jako rano, vec sa 15 godina mogu raditi negdje, mora biti posao koji nije ni fizicki ni pshicki zahtjevan, primjeren njihovoj dobi.

Svida mi se jako ovakva radna okolina, nadam se da ce takva i ostati.
I da ubacim barem koju fotku, cvijece od sefice nicim izazvane, da mi kaze hvala.

Ili rodendansko, ipak izazvano, mojim rodendanom 😜

Skolstvo na NZ

Skolstvo je jako razlicito od Hrvatskog.

Profesori su i ovdje potplaceni kao svugdje, nisu zadovoljni uvjetima rada, iako bi im vjerojatno Hr profesori rekli da se pokriju usima po glavi i sute, jer im je super. Pogotovo jer je skolski kadar u Hrvatskoj daleko skolovaniji nego ovdje.

Imamo tri vrste skola: drzavne, drzavne integrirane (to su vjerske ili skole s posebnim programom, npr Monterssori) i privatne.
Nema udbenika, barem ne onih koji se kupuju. Kupuju se uniforme, za vecinu skola su potrebne, i kupuju se biljeznice i dio pribora. Da ne idem svotama u to koja je cijena pribora za skolsku godinu, najbolje to mogu prikazati tako da kazem da npr komplet biljeznica i pribora za troje djece za jednu skolsku godinu mene kosta otprilike 5 sati mog rada.  Kad to usporedim s Hrvatskom, gdje mi ni cijela mjesecna placa nije bila dovoljna, dakle 40 sati, drasticna je razlika. Ali ponavljam, nema udzbenika, malo je predmeta, vecinu toga rade na laptopima. Gdje onda naravno moram dodati to da smo morali kupiti 3 laptopa, opet, jednostavnije je ovdje jer je tehnologija i opcenito sve neusporedivo jeftinije i iste laptope mogu koristiti cijelo skolovanje. Ako nemate zahtjevnu djecu, da ne imenujem bas svoju 😆

Nema ocjena do koledza, samo procjena u svakom obrazovnom razdoblju, koja opisuje kako dijete razmislja, kako koristi jezik i brojeve, kako se ponasa u odnosu na ucenje, kako se ponasa u odnosu na drugu djecu i ucitelje, i koliko doprinosi kolektivu, bilo skolskom, bilo obiteljskom itd.

Samo je osam predmeta, kasnije ih je jos manje, na desetoj godini padaju na samo pet po svom izboru. To je engleski jezik, umjetnosti, zdravlje i fizicko obrazovanje, matematika i statistika, znanosti, socijalne znanosti (geografija, povijest), tehnologija i strani jezici. I jako su fokusirani na to da djeca provode vrijeme vani.

U skolu se krece s navrsenih 5 godina, obicno dijete krene na sam rodendan, ili dan poslije. Jasno, vise se igraju nego sto uce.

Skolska godina pocinje pocetkom veljace, nije za svaku skolu isti dan, budu razlike i po dva tjedna od skole do skole. Imaju 4 razdoblja, svako traje 10 tjedana, a izmedu imaju po dva tjedna praznika. Ljetni praznici su otprilike od sredine prosinca do pocetka veljace.Bitno za skolu je u kojem kvartu zivite i koji je skola decile. Decile je zapravo financijski status tog podrucja, ako je skola u sirotinjskom kvartu, losija je, jednostavna racunica.

Moja djeca sad imaju 15, 12 i 10 godina. Kad smo tek stigli, prije dvije i pol godine, upisali smo ih u katolicku skolu, bila nam je najbliza i bila je katolicka, sve idealno. Medutim, tada jos nismo znali za ogromne razlike medu skolama, i to da religijske skole same mogu odredivati svoj kurikulum i udzbenike koje ce koristiti na nastavi. Vecina katolickih skola slovi kao odlicne i trazene s dugim listama cekanja, mi smo nabasali bas na onu koja nije bila idealna.

Sad idu u odlicne skole i jako su zadovoljni.

Nema klasicnih ucionica, nego vise kao radionice. Nesto najslicnije nasim ucionicama bi bile one u kojima se odrzava nastava iz jezika, ali i one su razlicite. Ni klupe ni stolci nisu slozeni u nekom strogom redu, sve je sareno i veselo, vise lici na vrticke prostorije nego skolske.

Imaju 3D printere, imaju sve vrste alata, od obicnih busilica do aparata za varenje, djeca tamo dizajniraju, projektiraju, grade, izraduju, oblikuju, uzivaju.

Imaju radionice za dizajn I sivanje odjece. Imaju radionice za umjetnost, gdje crtaju, slikaju, kreiraju, izraduju stvari od razlicitih materijala itd.

Glazbeni nije radionica nego studio, imaju tihe sobe, imaju ni ne znam kakvih sve instrumenata, uce glazbu na nacin da obraduju pjesme npr Davida Bowiea, imaju koncerte (u kazalisnoj dvorani koju isto imaju).

Za dramu imaju dramski studio, za ples imaju plesni studio. 

Za food technologies imaju kuhinju potpuno opremljenu gdje kuhaju sve.

Za kemiju, fiziku i biologiju imaju laboratorije koji izgledaju fenomenalno, tako dobro da mislim da krenem ispocetka tamo, mogla bih skuziti i fiziku i kemiju 😉 Uce tako da rade pokuse, vecina nastave je bazirana na prakticnom radu.

Kad uce kemiju, npr H2O, oni ne uce definicije formule, nego opipljivost. Fizicki su bili u laboratoriju, fizicki su vidjeli, dotaknuli i razgovarali o sastavu, o tome sto se dogada s cime kad se spoji ili odvoji. Potpuno je drugacije kad vidis dijete kako objasnjava ono sto je sposobno razumjeti jer mu je pokazano na nacin da moze razumjeti. Velika razlika, ogromna. 

Ono sto me se jako dojmilo, mi smo bili u kvartovskoj skoli koja je jako dobra, ali nije bas nesto jako posebna, to da imaju ucionice prilagodene djeci s posebnim potrebama. Ne znam koliko skola to ima, sve ili neke, ali je meni izgledalo kao da sam u drugoj dimenziji, nesto nevjerojatno. Nemam nijednu fotku jer sam bila u prevelikom soku i preuzbudena da sve vidim 😁

Dakle imaju ucionice koje su opremljene spravama za vjezbanje za djecu koja ne mogu provesti dan bez fizikalne terapije. Cijeli prostor je prilagoden, imaju posebne sobe za djecu s autizmom kad im treba mir ili bilo sto drugo. Djeca imaju dio nastave u tim ucionicama, ovisno o kojem se predmetu radi, npr na technologies idu u radionice u koje idu i zdrava djeca, ali neke predmete ponekad imaju u tim prilagodenim prostorijama, npr matematiku rade na drugaciji nacin sa djecom s autizmom. Profesorica koja nam je objasnjavala kako stvari funkcioniraju je rekla da individualno prilagodavaju potrebe svakog djeteta. 

Nemam dijete u vrticu, tako da ne znam bas sve u detalje, ali znam  to da se placa puna cijena do trece godine. Od trece godine drzava subvencionira pa imas besplatnih 20 sati tjedno. Razlicite su cijene od vrtica do vrtica, jednako kao i u Hrvatskoj, a razlicita je i kvaliteta usluge. Ono sto je meni upalo u oko kao vidljiva razlika, osim sto ti ne trebaju poznanstva da uopce upises dijete, je to da mozes platiti onoliko koliko ti treba, dakle ako zelis da dijete boravi u vrticu 3 dana tjedno, platit ces toliko, ako zelis vise, placas vise. Mi u Hr nismo imali tu opciju ni u jednom vrticu u koje su moja djeca isla. Cijene jako variraju, i opet bih rekla, puno su nize, puno nize u odnosu primanja i davanja koja imas. 

Opcenito ljudi na sve prigovaraju da je preskupo, ja valjda jos gledam na sve usporedujuci koliko Hr i ovdje, sve je ovdje puno jefinije osim stanovanja, to je priblizno isto ili neznatno jeftinije. I naravno u Hr nismo kupovali skolske uniforme, to sto se tice skole, ali zato ovdje ne kupujemo hrpu ostale odjece za skolu, tako da mislim da to dode otprilike na isto, osim sto su mi zivci mirniji jer nemamo svaki dan svade sta da obucem u skolu i nemam nista u ormaru 😭

Mojim je klincima na pocetku bilo sve jako cudno, nema zadace, nema bas nekih obaveza, i sve ono sto su radili su vec znali jer su doma prosli to gradivo. Brzo su navikli na zivot bez zadace 😝

Jezik dvoje mladih nisu uopce znali, trebalo im je otprilike tri mjesca da komuniciraju ful, sad zvuce kao da su rodeni ovdje. Starija je znala i od samog pocetka je imala najbolje znanje, a kasnije i ocjene iz engleskog. I ostalih predmeta, ali nju je engleski uporno iznenadivao jer kako to da djeca koja su rodena ovdje ne znaju svoj materinji jezik. Pretpostavljam jednako kao sto i sve ostalo, ako ne ucis, ne znas. 

Skole su pripremljene na imigrante i internacionalne studente, imaju ucitelje koji s djecom rade jedan na jedan ili u malim grupama dok djeca ne savladaju jezik.

Izleti su poprilicno razliciti, sve je fokusirano na outdoor, nema maturalaca kao u Hr gdje klinci idu u Spanjolsku biti pijani svaki dan. Ovdje su to sportski kampovi, planinarenje itd. Npr moja najstarija je prosle godine isla u Tongariro nacionalni park, bili su smjesteni u kampu u podnozju vulkana, bili su bez mobitela, potpuno izolirani, kuhali su sami svaki dan, imali pjesacenja na vulkan itd. 

I jasno, jeftiniji su. Cak i prekooceanska putovanja su jeftinija, npr djeca odu u Japan za manje novca nego sto iz Hrvatske djeca odu u London na par dana. 

Jos ne znamo kako je na fakultetima, navodno je tezak prijelaz s koledza na faks radi kolicine ucenja, ali to je nesto sto cemo tek saznati. 

Ah da, ako djeca ne zele ici na faks, vec sa 16 godina mogu poceti zaradivati jer nastavljaju skolovanje u nekom zanatu, ali ne kao u Hr u skoli i ponesto na praksi, nego obrnuto, rade i nesto malo odraduju u skoli. Pocinju kao pripravnici, npr netko zeli biti stolar, ide na koledz do 16te, pronalazi mjesto gdje ce biti pripravnik, tamo ima posao i polaze samo ispite, koji su vise dnevnici rada i prakticni ispiti nego teorija. 

I ima normalnu pripravnicku placu, koja raste s godinama iskustva i kad postane certificirani stolar, elektricar itd. 

Svakodnevica

Dvije I pol godine kasnije, cini se ponekad kao vjecnost, a ponekad kao da smo jucer ostavljali uplakanu obitelj.

Toliko se toga desilo u ove dvije I pol godine, toliko smo se promijenili da ne znam otkud poceti, pa mozda najbolje da opisem neke bitne stvari. Bitne ljudima koji bi otisli, a jos ne znaju kamo, ili onima koji bi dosli ovdje, a ne znaju sto ih tocno ceka.

Bitno je I naglasiti to da ja pisem samo I jedino iz svoje perspektive. Ako nekog zanima kakav je nocni zivot ili tako nesto, nikakve koristi od mene. Ali mogu reci to da pive ima, vina ima, nema kafica na plazama, I tako je lijepo otici na plaze u setnje I uzivati u zvukovima prirode, a ne dare bubabmare koja tresti iz zvucnika, ili bilo kojeg trasha popularnog kod nas. Ima muzeja u koje su ulazi besplatni za stanovnike Aucklanda, ima parkova, suma, setnica, sve je uredeno, I sve je jos uvijek besplatno. Da, jos se uvijek cudim tome da se u najvecoj zabiti izgradilo javne zahode I da su cisti I u njima se nalazi I sapun I toaletni papir.

Ima livada, ima suma, ima svega sto ima I bilo gdje drugdje, ali ako se itko dvoumi oko odlaska jer ne moze napustiti svoje dvoriste, ovo je definitivno predaleko da ide isprobavati. Pokusajte s necim blizim prvo, jeftinije je. I blize.

Nema DM-a, nema Mullera, nema Lidla, nema cvaraka. Ima zamjena za sve, a cak I cvarke mozes kupiti, ali ne svugdje. Medutim, svakom tko se tesko prilagodava na promjene, ili se ne zeli prilagoditi, ne bih preporucila da pokusava, stvarno je daleko, i stvarno je jako razlicito. 

Razlicit je odnos prema ljudima, ovdje ne vices na blagajnicu jer je spora. Spora je zato sto se svakom covjeku nasmijesi, svakom kaze dobar dan, svakom, svakcatom kaze dovidenja I da mu zeli ugodan dan ili vecer, svakom, svakom, svakom kupcu stavi kupljene stvari u torbu, ako je osoba koja inace slaze stvari u torbu na wc-u ili radi nesto drugo. I jednostavno ne mozes biti seronja jer si treci u redu I mislis da bi ti to stoput brze I bolje. Ne bi, mi samo mislimo da sve znamo, da smo najljepsi, najpametniji, najvazniji, naj sve osim da smo precesto najveci seronje.

Promet je uzasan, grozan, strasan. Ja imam fenomenalno radno vrijeme koje sam si birala tako da dolazim I odlazim kad nema guzve. Ali u normalne uredske sate kolone ujutro I popodne bole koliko su spore. Isto se naravno desava I u svakom vecem gradu, I u Zagrebu ti treba sat I pol s jedne strane grada na drugu ako krenes u 5 poslijepodne.

Cijene kuca su stravicne u Aucklandu I jos par gradova. Jako se bunimo I stalno gundamo I na cijene rentanja stana, iako samo pretjerujemo, jer npr mi smo u Zagrebu davali pol place za jadni stancic u prizemlju necije kuce, ovdje dajem malo manje od pola place za veliku kucu s malim dvoristem I duplom garazom. Dakle, da, skupo je, bilo nam je skupo I u Zagrebu.

Vremenska prognoza uvijek laze, ili ako je istinita onda nam ne odgovara. Kad je suncano ok je, sve dok ne vozim, e pa onda me zivcira jer bljesti prejako I vruce mi je u autu, a ne zelim paliti klimu. Kad je kisa zivcira me sto je kisa, a ja bas moram nekud ici umjesto da se doma ususkam s knjigom, jer kisa je samo za to, ususkavanje doma na kaucu. Uglavnom, kao I svugdje u svijetu, klima nam ne odgovara jer smo ljudi I moramo gundati protiv necega, jedva cekamo da zavrsi ovo godisnje doba I pocne iduce, kad pocne ono opet nismo zadovoljni. Karikiram, ali kuzite sto zelim reci.
Realno, klima je umjerena na sjevernom otoku, nema prave zime ni pravog ljeta, temperature se zimi spuste do 6 stupnjeva ujutro, danju budu oko 15 stupnjeva. U jednom danu se izmijene I kisa I sunce I vjetar, sve u par minuta. Na juznom otoku je hladnije I stabilnije vrijeme. Ljeta su topla, ali ne neizdrziva, nikad nema paklenih vrucina kao u Hr. Svejedno se itekako osjeti koliko smo blize suncu, i nevjerojatno je kojom brzinom izgoris ako se nisi zastitio. Kreme za lice, sminka, pa cak i ljetna odjeca najcesce imaju barem minimalnu UV zastitu.

U svakom slucaju, uvijek cemo naci nesto sto nam ne odgovara, I nesto sto nam se cini fenomenalno. Pitanje je samo za svakog osobno, kako zbraja pluseve I minuse. Ako minusi uvijek izgledaju veci, nema tog plusa koji ce ga pobijediti. I to je cinjenica.

Poprilicno se uzjogunimo I narastu nam rogovi kad “nasi” ljudi dodu, pa im pomazemo kako mozemo, I kad jednom odustanu jer nisu imali pravi plan niti razradenu ideju o tome sto zele, odu nazad I kazu kako je sve ovdje bezveze. A mi svi silno volimo sto smo ovdje, sto smo dobili priliku stvoriti novi, sretniji zivot. Osjecaj je kao da zivis na drugoj planeti. I nimalo ne pretjerujem, zbilja, svaki dan se jos uvijek cudim stvarima koje su ovdje normalne, I jos uvijek se pitam je li moguce da smo proveli toliki dio zivota u Hrvatskoj I da nismo znali da ovako nesto postoji. Da mi je netko pricao, vjerojatno bih mu rekla da laze ko pas.
Pa kad netko tako dode, klasicni “nas” covjek, radio bi, ali bas I ne bi. Ne bi bas da mu prljavi cigan bude sef, jer on je samo prljavi cigan, a ja sam, zna se tko sam ja. Ne bi bas da mu zucka kuha kavu, jer sta me gledas glupaco. Ne bi da mi netko mladi objasnjava nesto ili ima vecu placu od mene, jer jel ti znas tko sam ja. I onda znamo sve te stvari, sramota nas je, stvarno sramota reci da, I taj je nas, ali malo neprilagoden, ne moze se uklopiti. Iako znamo da lazemo, moze, svatko se moze uklopiti, ali ne zeli. Ne zeli jer misli da je bolji covjek od drugih. Ne zna da se covjek cijeni po covjecnosti, a ne po boji koze ili koju je skolu zavrsio, ili nije zavrsio.

Mada, moram priznati, sve me manje to smeta, sve se manje trudim pomoci takvima, ima I drugih stvari u kojima covjek moze biti koristan I ispunjen. Sve smo vise prilagodeni nacinu razmisljanja koji kaze tko sam ja da nekom drugom govori sto treba misliti, ili raditi. Svatko bira svoje borbe I svoje puteve.

Pokusat cu u iducih par dana dodati I par crtica o skolstvu, zdravstvu itd, onim svakodnevnim stvarima koje su ljudima zapravo najbitnije kod velikih odluka.