Samo sto neces.
Otkako me vise ne zanima hrvatska politika, skolstvo, zdravstvo itd, bescutno pratim teme kakve nikad nisam planirala, nesto sto mi je nekad bilo blesavo i to su mogli oni koji nemaju nikakvih drugih problema. E pa hvala Bogu, neka i meni napokon takvih tema. Ali kazem bescutno jer uvijek ce biti netko tko ce reci, aha, fino, sad te vise ne zanima. Pa iskreno - ne zanima. Ja sam se, da to kazem onako zdravo seljacki, govana najela, svacijih.
I naravno, tema imigracije je popularna, od toga da ljudi svakodnevno pitaju kako je, je li stvarno toliko bolje, do onih koji tvrde da nigdje nije dobro kao doma i savjetuju svima da ni ne pokusavaju.
Pa rekla bih ovako, meni je bolje, nemjerljivo bolje. Medutim, ima ljudi kojima nije. Ima ljudi koji su bili u nekoliko drzava kao imigranti, i nisu uspjeli. Na kraju je nebitno zbog cega, nekom nedostaje mama toliko da ne moze izdrzati, meni je mama poticaj da izdrzim jer kad je najteze i kad dusa boli, pomislim na to sto je ona sve izdrzala za svoju djecu.
Nekom nedostaje miris jadranskog mora, nekom dvoriste, nekom pas, nekom macka, nekom prijatelji, nekom paska janjetina...
A svi medusobno pokusavamo uvjeriti one druge da moje valja, a tvoje ne valja. Pa cemu to?
Dopustimo to da smo razliciti, vrlo razliciti. Dopustimo to da svatko pokusa za sebe. Da prestanemo govoriti nemoj, ja sam probao, to ti bas i ne valja. Ili da prestanemo nagovarati - pokusaj i ti, vidjet ces kako je super.
Nitko od nas ne zna kako koja obitelj ili osoba dise, razmislja, i koje su im potrebe.
Poznajem ljude koji su dosli i uspjeli iz nicega i s placom minimalnom placom u par godina stvoriti sto ne bi doma ni za tri zivota, ali isto tako poznajem ljude kojima nigdje nije dobro i koji se jednostavno ne znaju prilagoditi promjenama.
I to je ok, svatko kako moze i zna.
Zanimljivo je dakako da oni koji najvise vicu ovdje nista ne valja nisu nigdje uspjeli i nigdje im ne valja. Valjda neka samoobrana od samog sebe, najteze je priznati sebi samom da nista ne ide od ruke, a nije splet okolnosti nego vlastitog karaktera.
Neki ljudi hodaju svijetom i traze srecu, ali ne znaju sto je to zapravo. Sreca se ne pronalazi u drugim ljudima ako ju ne nades u sebi. Ako ti je casa uvijek napola prazna, svugdje ce biti tako, i na zemlji i na marsu.
Neki ljudi hodaju svijetom i traze srecu, ali ne znaju sto je to zapravo. Sreca se ne pronalazi u drugim ljudima ako ju ne nades u sebi. Ako ti je casa uvijek napola prazna, svugdje ce biti tako, i na zemlji i na marsu.
Ono sto mene osobno veseli da smo dosli ovako daleko, osim sto sam ja svaki dan jos uvijek kao Alisa u zemlji cudesa i svaki dan se cudom cudim da idem na posao kao Alisa, totalno izgubljena i u nevjerici da takva radna mjesta postoje, je to da ce moja djeca iskusiti samo to.
Nece iskusiti gnjev sefova koji su se doma posvadali i dosli se iskaliti na radnicima, nece iskusiti gnjev sefova koji su nesto zeznuli pa krive radnike, nece iskusiti podmetanje kolega jer, pa ne znam zasto, jer smo takvi valjda. Veseli me sto ce moja djeca nauciti ovdje kakvi trebaju biti radnici, kolege, sefovi. Bit ce razmazeni. Veseli me to silno, i to sto sretno i bez stresa idu u skolu, i sto im je tamo lijepo, sve mi to znaci najvise, i nitko i nista mi ne moze toliko nedostajati koliko mi znaci njihova sreca i buducnost.
Mozda jednog dana. Ali do tad, pustimo jedni druge da sami donosimo svoje odluke, da sami pogrijesimo i popravimo sto se popraviti da, pustimo da drugi pokusaju sami, da se uvjere da mogu ili ne mogu. Pustimo male sitne korjencice na puno mjesta, umjesto jednog dugackog u dubokom bunaru iz kojeg ne vidimo ni sunca. Dajmo sebi priliku.
