Nismo jednaki - i to je ok

I znamo da nismo jednaki, ali uporno se pokusavamo natjerati medusobno da razmisljamo jednako, da budemo isti, poslusaj mene jer ja znam, nemoj grijesiti jer ja znam, sve cu ti reci i samo napravi kako ti kazem, bit ces odusevljen. 

Samo sto neces. 

Otkako me vise ne zanima hrvatska politika, skolstvo, zdravstvo itd, bescutno pratim teme kakve nikad nisam planirala, nesto sto mi je nekad bilo blesavo i to su mogli oni koji nemaju nikakvih drugih problema. E pa hvala Bogu, neka i meni napokon takvih tema.  Ali kazem bescutno jer uvijek ce biti netko tko ce reci, aha, fino, sad te vise ne zanima. Pa iskreno - ne zanima. Ja sam se, da to kazem onako zdravo seljacki, govana najela, svacijih. 

I naravno, tema imigracije je popularna, od toga da ljudi svakodnevno pitaju kako je, je li stvarno toliko bolje, do onih koji tvrde da nigdje nije dobro kao doma i savjetuju svima da ni ne pokusavaju. 

Pa rekla bih ovako, meni je bolje, nemjerljivo bolje. Medutim, ima ljudi kojima nije. Ima ljudi koji su bili u nekoliko drzava kao imigranti, i nisu uspjeli. Na kraju je nebitno zbog cega, nekom nedostaje mama toliko da ne moze izdrzati, meni je mama poticaj da izdrzim jer kad je najteze i kad dusa boli, pomislim na to sto je ona sve izdrzala za svoju djecu. 

Nekom nedostaje miris jadranskog mora, nekom dvoriste, nekom pas, nekom macka, nekom prijatelji, nekom paska janjetina...

A svi medusobno pokusavamo uvjeriti one druge da moje valja, a tvoje ne valja. Pa cemu to? 

Dopustimo to da smo razliciti, vrlo razliciti. Dopustimo to da svatko pokusa za sebe. Da prestanemo govoriti nemoj, ja sam probao, to ti bas i ne valja. Ili da prestanemo nagovarati - pokusaj i ti, vidjet ces kako je super. 

Nitko od nas ne zna kako koja obitelj ili osoba dise, razmislja, i koje su im potrebe. 

Poznajem ljude koji su dosli i uspjeli iz nicega i s placom minimalnom placom u par godina stvoriti sto ne bi doma ni za tri zivota, ali isto tako poznajem ljude kojima nigdje nije dobro i koji se jednostavno ne znaju prilagoditi promjenama. 

I to je ok, svatko kako moze i zna. 

Zanimljivo je dakako da oni koji najvise vicu ovdje nista ne valja nisu nigdje uspjeli i nigdje im ne valja. Valjda neka samoobrana od samog sebe, najteze je priznati sebi samom da nista ne ide od ruke, a nije splet okolnosti nego vlastitog karaktera. 
Neki ljudi hodaju svijetom i traze srecu, ali ne znaju sto je to zapravo. Sreca se ne pronalazi u drugim ljudima ako ju ne nades u sebi. Ako ti je casa uvijek napola prazna, svugdje ce biti tako, i na zemlji i na marsu. 

Ono sto mene osobno veseli da smo dosli ovako daleko, osim sto sam ja svaki dan jos uvijek kao Alisa u zemlji cudesa i svaki dan se cudom cudim da idem na posao kao Alisa, totalno izgubljena i u nevjerici da takva radna mjesta postoje, je to da ce moja djeca iskusiti samo to. 

Nece iskusiti gnjev sefova koji su se doma posvadali i dosli se iskaliti na radnicima, nece iskusiti gnjev sefova koji su nesto zeznuli pa krive radnike, nece iskusiti podmetanje kolega jer, pa ne znam zasto, jer smo takvi valjda. Veseli me sto ce moja djeca nauciti ovdje kakvi trebaju biti radnici, kolege, sefovi. Bit ce razmazeni. Veseli me to silno, i to sto sretno i bez stresa idu u skolu, i sto im je tamo lijepo, sve mi to znaci najvise, i nitko i nista mi ne moze toliko nedostajati koliko mi znaci njihova sreca i buducnost. 

Mozda jednog dana. Ali do tad, pustimo jedni druge da sami donosimo svoje odluke, da sami pogrijesimo i popravimo sto se popraviti da, pustimo da drugi pokusaju sami, da se uvjere da mogu ili ne mogu. Pustimo male sitne korjencice na puno mjesta, umjesto jednog dugackog u dubokom bunaru iz kojeg ne vidimo ni sunca. Dajmo sebi priliku.

Jedan ozbiljni post

Nisam neka blogerica, ocito. Medutim, kako je ovo poprilicno udaljena zemljica od cijelog svijeta, ljudi nekad misle da je dovoljno doci ovdje i cekat ce ih crveni tepih, zabave osmisljene samo za njihove interese i zelje, vremenska prognoza prilagodena njima, jer su eto, tako divno odlucili baciti se na taj daleki put. Paaa, imam jednu novost, to sve se nece desiti.

Puno "nasih" ljudi dode, mi mladi smo se nekako povezali pa pokusavamo pomoci kome treba i kako mozemo. Neki grebu noktima i zubima da ostanu jer vide bolju buducnost za svoju djecu, nema kumova ni rodaka, sve ide posteno. Osim naravno ako imas posla sa opet "svojima", tad moze i neposteno.
Neki dodu i placu od prvog dana; ja ovdje nemam svog automehanicara, ja ovdje nemam koga nazvati kad sam bolestan, nema moje sljive/tresnje/kamena/nastavi niz.
Za njih bi bilo dobro da nisu bacili pare u vjetar jer na kraju cijele price nisu stigli ni uzivati u kulturama i prirodi razlicitoj od icega sto su ikad vidjeli.
Kazu idem ja nazad, tamo me ceka kuca bez kredita. E pa jos jedno prosvjetljenje ekipo, ako zivite sa svekrvom i jedva cekate da otegne papak to vam nije bas odraslo ni normalno.

Zatim imamo mlade ljude, do trideset godina, koji dodu na working holiday vizu. To je viza zamisljena tako da mladi rade i putuju, upoznaju nove ljude, nove kulture, da vide svijeta i dozive neponovljiva iskustva. Velik dio tih ljudi dode i vidi zivotne prilike u tudoj zemlji pa pozeli da ta zemlja postane i njihov dom, pa i oni grebu kako mogu i znaju da dodu do vize koja im dopusta ostanak.

Nazalost, neki mladi dodu i placu od prvog dana; fali mi mama, fali mi dalmatinsko sunce/tresnja/visnja/nastavi niz. I onda jos kazu, pa i svi novozelandani koji su bili u Hrvatskoj tvrde da je predivna. Da, budalo, predivna nego sto je! A znate zasto? Zato sto su otisli tamo uzbudeni, sretni sto vide nesto novo, drugacije. Nisu zamislite, plakali za svojom palmom, za mirisom feijoje, nisu kukali kad su placali ulaznice u nacionalne parkove(koje vi ovdje ne placate), nisu kukali sto u tim parkovima nisu svugdje uredene setnice, postavljeni wc-i a u njima wc papir, sapun i tekuca voda(sto vi ovdje imate),nisu kukali ni kad su placali ulaznice u muzeje(koje vi ovdje, opet, ne placate) itd. itd. Nisu kukali ni cmizdrili nego su uzivali do maksimuma, vratili se ovdje i kad pitaju odakle ste, oduseve se i kazu o Hrvatska je predivna. Pa tako kazu i Francuska je predivna, Tajland je raj, Fiji je zakon, jer su uzivali svugdje.
Zato preporucujem mladim ljudima koji su posebno placljivi i njezni da za putovanja odaberu druge destinacije jer ovdje nije lijepo, nema ni mamine spize ni ekipe iz kvarta.

I onda imamo nas, imigrante koji nisu isli u potjeru za velikom lovom, toga vise nigdje nema. Nego ono kad kazes djeci da uvijek moraju biti posteni, a cim zdravlje zaskripi zovem kuma, daj molim te uguraj ga negdje da se spasi jos dok se ima sto spasiti. Toliko o postenju.
Pa imas skolstvo u kojemu nista ne valja tako da ga preskacem, nije vrijedno spomena. Svaka cast svakom tko se odluci biti ucitelj hrvatskoj djeci, ili je jako lud ili je jako hrabar.
Pa imas zaposljavanje. Opet kum, rodo, stric itd. Sve posteno.

I na kraju odlucis otici a narod sere sve u sesnaest, pa kud ces, bit ce bolje. Napustas svoju domovinu? Izdajnice! Idete? Aaa vratit cete se vi, nigdje se ne zivi dobro kao kod nas.
Ali ides, ides unatoc svom strahu jer zelis zivot svojoj djeci, jer mislis da prezivljavanje u mocvari hdz/sdp gdje si bio devedesprve nije zivot.

Dodes ovdje, sve ti je cudno, neobicno. U skolama ti zele pomoci. U banci ti zele pomoci. I u posti. I na poslu( osim ako radis kod "svojih"). Svi zele da ti bude lijepo, da napredujes, da naucis vise, da se prilagodis. Dugo se okreces iza leda i cekas kad ce te netko ipak zaskociti, aha, sad kad ti je fino, e sad cemo ti pokazati. I onda s vremenom shvatis, stvarno moze biti dobro. Postoji zivot van Hrvatske! A cak, pazite sad ovo, cak postoji i ekipa, postoji i piva i klopa i pjesma i izlasci, sve postoji ako te zanima i ako to zelis vidjeti.

Ovdje sam sesnaest mjeseci. U tih sesnaest mjeseci sam cistila, prodavala hamburgere, radila u administraciji, sad radim u medijima opet administracija. Kad sam dobila ponudu za ovaj posao prethodni poslodavac mi je ponudio povisicu od $23000. To mi se u Hrvatskoj ne bi dogodilo u 23000 zivota. Moja jedina povisica ikad je izgledala ovako: vodis kompletne internacionalne klijente, stvarno si super, odlucio sam ti dati povisicu jer ju zbilja zasluzujes. Dobit ces 300 kn. Ha, sta kazes? Naravno ne odmah, to stupa na snagu za sest mjeseci.
Ha, kakva je to sreca bila!
Koje smo mi budale zapravo. Ispranih mozgova, mislimo ako nas je negdje posadilo tu moramo i krepat. Zivot postoji ljudi! Dostojanstven posten zivot u brojnim svjetskim odredistima.

Ono sto me imigracija naucila cijeniti, to je da su i moji roditelji ucinili isto, na drugi nacin. Izgubili jedan dom, sagradili su novi, skolovali cetvero zenske(a znamo da je to malo teze, ulosci, sminka, cipele, odjeca, prazan mi je ormar, cipele) djece, i rasirili ruke kad smo odlazili, pozeljeli nam srecu jer znaju da mi cinimo za svoju djecu ono sto su oni cinili za nas.
Nerijetko me fizicki boli koliko mi nedostaju oni, sestre i necakinje. Da ih samo na tren stisnem. Ali moja obitelj je na prvom mjestu, i moj dom je u mojoj obitelji.

I za kraj nekoliko savjeta svima koji zele otici, bilo kuda. Ako ste obitelj, dogovorite se. Nemojte da jedan odlucuje jer to nece valjati. Ako ste sami, dozivite to kao avanturu, uzivajte.
Ako ste previse vezani uz krusku/crvene crijepove/miris lavande/nastavi niz, pokusajte prvo nesto blize. Da ne gubite vrijeme i novac na daleko.

Ako stvarno zelite doci, javite se, malo nas je, ali dovoljno da pomognemo.